Kad morija Mostar morijaše
pomorila dizdareve dvore:
do dva brata na avliju kuplju,
dvije neve u zelenoj bašči,
dvije seke pod bijelom kulom.
Kad starijeg brata ponesoše,
pred njim dobra konja povedoše;
kada mlađeg brata ponesoše,
pred njim zelen barjak razaviše;
kad stariju nevu ponesoše,
pred njom nose kutiju prstenja;
kada mlađu nevu ponesoše
pred njom nose od zlata siniju;
kada dvije seke ponesoše,
pred njim’ nose orahovu granu,
i na grani ruho djevojačko.
Pratio ih ostario babo,
su dva šćapa na avlinska vrata.
Ovako je stari govorio:
„Sretan li sam,milom bogu fala!
Dva sam sina na vojsku spremio,
dvije neve u rod povratio,
dvije šćeri svati odvedoše,
kako babu oblaziti neće.“
To izusti a dušicu pusti,-
i umrije ostario babo.
# Morija= Kuga
Izvor:Hatidža Krnjević „Usmene balade Bosne i Hercegovine“-„Svjetlost“1973.
Izbor:Kemal Mahić