Iako je so danas u nas na pazaru jeftina,ona je ipak kod našeg naroda vrlo skupa;nju cijeni narod,rekao bih,više nego zlato i srebro.Dokle i kako naš narod cijeni so,vidjećemo najbolje iz kletvi i zakletvi,u kojima spominje so.Često ćemo puta čuti iz usta našeg naroda ove zakletve:“Tako mi soli i hljeba“;“Tako soli ti i hljeba!“,“Tako ti soli i hljeba,što si u mene pojeo“,“Tako ti moje soli i mog hljeba“, a sluga se kune:“Tako mi tvoje soli i hljeba“,“Tako me tvoja so i hljeb sapeli“.Često se događa,da naš prostodušni seljak činovnika,ili kakvog drugog državnog službenika zaklinje ovim riječima:“Tako ti carske soli i hljeba“,“Tako te carska so i hljeb sapeli“, a čulo se prije dosta puta,kako se činovnik kune:“Tako mi carske soli i hljeba“,ili „Tako me carska so i hljeb sapeli“itd.
Po ovim kletvama i zakletvama vidi se,da naš narod plaho cijeni so,vidi se,da joj daje neku-kažimo-moralnu vrijednost i ako je ona na pazaru(tržištu) sasvim jeftina.Mi,koji smo se naučili jesti posoljena jela,ne nalazimo nikakve slasti u neposoljenom jelu,takva nam jela izgledaju divlja.To znaju najbolje oni bolesnici,kojima je liječnik propisao,da jedu dok su u bolesti neslanu pogaču i čorbu.Obično kažu takvi bolesnici,da im je neposoljeno jelo „kao slama“.Da Bog dragi zakloni i sačuva biti bez soli i jesti neslana jela!
I ako je dakle so kod nas važna,ipak ima u nas ljudi,koji jedu neslan hljeb.To se ne čini iz obijesti,nego oni imaju za to važan razlog.Ti ljudi vjeruju,ako bi se solio hljeb,da bi udarila bolest u naš hajvan(marvu),s kojim mi živimo i koji nam je život neophodno nuždan,a to je:ovca,koza,goveče i konj,-i da bi taj hajvan uginuo,kad bi se solio hljeb.
Ovo mi pripovjedi H.Abdaga Tolić,posjednik iz Mostara,i između ostalog kaza mi,da su se ove čarolije tvrdo držale stare žene.Između ostalog navede mi jednu muslimansku kuću u Mostaru,i mom i njegovom komšiluku,u kojoj nikad ne sole hljeba,a u tu svrhu,da ne pokrepa hajvan.Ovo mi kasnije potvrdi i Ibraga Ćišić,posjednik iz Mostara.I njemu je poznato,da su se stare žene držale toga vjerovanja,pa mi i on navede jednu kuću u Mostaru,u kojoj se još i danas jede neslan hljeb a u istu svrhu,koju sam gore naveo.Bojeći se,da ovo vjerovanje na skoro ne ugine u našem narodu,ja ga bilježim i predajem na sačuvanje našem „Glasniku zemaljskog muzeja“.
Izvor:Ugljen,Sadik.“So i hljeb“.GZM,VII(1895:606).