Hercegovacka smokva

Danas je poseban dan. Nakon više od dvadeset i pet godina ponovo sam se popela na drvo. I to ne bilo koje. Smokvu. Smokve su elastične, možete stajati i na tanjoj grani i biti sigurni da neće puknuti, a lako je i saviti dalje grane i dohvatiti zrele plodove. To sam danas radila. U kući koju je napravio moj rahmetli dedo Hasan, u Počitelju, mjestu mojih predaka.

Ranije, prije rata, često sam stajala na istom mjestu i brala smokve, iza kuće. Kažem na istom mjestu, jer to nije ista smokva, ali nekako ipak jeste. Skoro isto izgleda, na istom mjestu stoji i jednako je slatka, grane skoro jednake forme. Naime, ljudi koji su godinama živjeli u našoj kućici, izbjeglice iz Kaknja, posjekli su staru smokvu. Mama je dugo kukala i žalila nad njom, jer dobro je rađala, a smokve su bile k'o med. A mene je svaki put lovila tuga kada bi se sjetila plodova toplih i slatkih i mojih nogu na granama.

Rijetko dolazim u kuću koju je napravio moj dedo, zapravo dođem na kratko samo da muž i ja povezemo moju mamu za Mostar. Ona je jedina koja još dolazi. Sve ove godine nisam išla iza kuće, nije bilo razloga, zapravo nisam se htjela suočiti sa praznim mjestom gdje je nekad bilo stablo. Danas povirih, a tamo smokva, ista, gotovo ista kao ona od prije 25 godina, da ne povjeruješ.

Mama kaže da je kod posječenog stabla ponovo izrasla smokva, valjda prije par godina, ali se odjednom naglo razgranala i počela davati plodove. Ja sam se popela, brala i jela direktno sa drveta, mliječar mi je palio kožu. Isti ukus, isti osjećaj. Stabla smokve su zaista nešto iznimno. Rastu iz zidina, kamena i asfalta. Ondje gdje bi najmanje očekivali sladak plod, zeleno lišće i vitke žilave grane. Ne trebaju one ni puno vode. Samo duboko korjenje.

Imam jednu takvu nad svojom tarasom ovdje u Mostaru. Zapravo nije moja već komšijina. Na njegovoj je zemlji, ali crpi hranu iz naše septičke jame. Otkrila je to bivša gazdarica kada se jednom prilikom začepila septička jama. Otvorili je radnici, kad tamo korjenje smokve. Eto, nekako je ta divna, razgranata smokva sa preslatkim plodovima koje obilno rađa svakog ljeta, našla način da i iz govana proizvede nešto dobro. Da reciklira naš otpad i vrati nam ga slatkog natrag.

Slušajući danas svoje prijatelje, profesore na mostarskom Univerzitetu koji nemaju platu već mjesecima, a redovno idu na posao, stekoh osjećaj da smo i mi Mostarci poput hercegovačkih smokvi-žilavi i da smo i dalje nekako u stanju iz mostarskih fekalija izvući kakve-takve plodove. Nemamo izbora. Korjen nam je duboko, uglavnom, ne možemo mrdnuti nigdje sve i da hoćemo, pa crpimo gorivo odakle znamo i umijemo. Trošimo to gorivo minimalno i na kapaljku. Listovi su nam raskošni i krupni, pa to može zavarati onoga ko ne zna kojim sredstvima i načinima se održavamo na životu. I dajemo.

Pitala sam se jednom, da li je moguće posaditi smokvu u nekakvu veću saksiju. Izgleda da je orobljena smokva mrtva smokva. Možete je pokušati njegovati, prehranjivati i zalijevati – ali to njoj samo smeta. Sve dok korijen sam nalazi put do vode, ona je zadovoljna i živa. Kod smokvi nema dvoličnosti. Ne vole one takve kompromise tipa – zarobiš me pa me hraniš i daješ mi, a ja samo u tvojem sudu rastem i samo tebi plodove dajem.

Nikad se komšija nije naljutio što jedemo njegove smokve. Zna on da se smokva hrani iz naše septičke i da je nepisano pravilo da sve što prelazi ogradu može da se bere i jede. Da nije smokve, vjerovatno ne bi ni znali starog čovjeka koji je prvi dan kada smo doselili u kuću pitao da se popenje na terasu i pobere smokve, a zatim vajnik pun smokava ostavio na našem stolu. Nedavno smo renovirali kuću i majstori su otpilali nekolike smokvine grane. Nije mi bilo pravo i rekla sam im to. Objasnili su mi da smokva što je više krešeš sve se više grana i rekli da garantuju da će sljedeće ljeto biti još veća.

Ne preostaje mi ništa drugo nego da pokušam da vjerujem da, i nakon svih kresanja i potkresavanja, ljudi iz Hercegovine će ipak nekako naći način da se razgranaju i ponovo olistaju, kao smokva s početka priče. Jednog ljeta, jedne godine.

(AbrašMEDIA)

Stolaclook