U historijatu Imotske krajine i Bekije svakako je najvažnije kretanje stanovništva(migracije),jer to u dobroj mjeri pruža jasniju sliku stanja sadašnjeg govora.Ovo se može pratititi od doseljenja Hrvata pa do novijih vremena.Ipak su najvažnija pomicanja od dolaska Turaka pa naovamo.
…Imotska varoš pada 1493.g.u turske ruke i ostaje do 1717.g.do pripojenja Mletačkoj Republici(Venecija).Turci su prodirali sporo osvajajući Hercegovinu,pa kretanja stanovništva ispred njih prema Imotskoj krajini i dalje na jugozapad počinju od 1415.g.kada je knez Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvao Turke u pomoć u borbu protiv ostalih velikaša suparnika.Pretpostavlja se da su Turci i ranije zauzimali Imotski,ali se u njemu nisu zadržavali.Od spomenute godine ostaju stalno u njemu.Napuštena imanja posijedali su doseljenici muslimani kao vladajući i posjednički sloj.Rječito o tome govore danas ruševine njihovih kula i narodna predanja.U raznim se mjestima spominju age i begovi:Arapovići,Čizmići,Ćijajići,Fazlagići,Merčani i drugi.Današnja prezimena,Kasum,Mustapić,Šamija(Lo),zatim ponovo Mustapić(Lk,Md,Gr),Znaor(Plj) idu u prilog tvrdnji da su to ostaci muslimana koji su dolaskom mletačke vlasti prešli na kršćanstvo.
A.Ujević piše:“U Prološcu se spominju age Fazlagići,Merčani,Čizmići,Nešmići;u Glavini Begovići,Ćijajići;u Zagvozdu i Zadvarju Arapovići,kod izvora Vrlike dizdari nepoznatog imena,a tako i u Runovićima,Studencima i drugim selima“.
Padom Imotskoga počinje prvo veće iseljavanje stanovništva prema zapadu.Pod imenom hercegovačkih uskoka odlaze u Klis,da bi se poslije premjestili u Senj.
…U toku Kandijskog rata(1645-1669) Imotska krajina i Bekija često su poprište bitaka,paljevina,pljačkanja i odvođenja u roblje na obe strane.Domaći hajduci i uskoci u tom razdoblju prodaju Veneciji oko 1.500 ljudi,muslimana i kršćana.
Zbog opće opasnosti bježali su domaći muslimani u Bosnu.Spominje se da su se neki naselili oko Banja Luke.Budući da je na ovim prostorima bilo malo stanovništva,turci su bili prinuđeni pozivati izbjegle kršćane da se vrate.I taj poziv,čini se,nije bio bez uspjeha.
U toku Velikog rata(1683-1699) iz Bosne je prešlo oko 4.000 ljudi i smjestilo se po Dalmaciji.Više ih se naselilo u Imotskoj krajini;tada su naseljena sela Aržano i Svib.
…U toku peloponeskog rata(1714-1718)Imotski je dospio pod mletačku vlast.Tada je pobjeglo oko 800 stanovnika iz Lovreća,studenaca,Lokvičića,Ričica i Poljica i naselilo se oko Zadvarja.Iste godine,po završetku rata,iz hercegovačkih sela Broćna,Goranaca i Mostarskog blata prešlo je u Imotsku krajinu 240 obitelji i trajno se naselilo oko Imotskog polja…Kako je u tursko vrijeme Imotski bio kadiluk i pripadao mu kraj do Ljubuškoga,to je njegov preostali dio turska upravna vlast nazvala Bekija(„ostatak“).I ovaj naziv to područje nosi i danas.
Kako je poznato,do pada Imotskoga u mletačke ruke u njegovu su se okolinu nastanjivali došljaci katoličke vjeroispovjesti iz susjedne BiH.Nakon toga,zbog ispravke granice oko Trebinja,preseljuje mletačka vlast 180 pravoslavnih obitelji(1722) odatle i smješta ih oko Imotskog polja.To su današnja sela:Crnogorci,Glavina i Nebriževac.Pouzdano se zna da su stanovnici sela Crnogoraca doselili iz Zubaca,blizu crnogorske granice.Nebriževčani potiču iz Popova polja.Sigurno je da su doseljenici bili ijekavci,međutim,odavno su primili ikavicu.
O smještaju bivših imotskih muslimana,koji su napuštali ognjišta,spomenuto je da su se našli oko Banja Luke,zatim su se drugi naselili oko Jajca,Kreševa,Mostara,Trebinja i Vitine.
Izvor:Imotska krajina(kretanje stanovništva)ANUBiH 1971.