Da vam malo pričam o Hasanu, e to vam je baš poseban lik. I to ne bilo kakav lik – čovjek kojeg krasi izuzetna harizma, inteligencija, duhovitost, raspoloženje, oštroumne upadice, izrazi i fraze koje su postale samo njegove, a kako i ne bi, ako i sam nosi nadimak – Đoker. Nije Džoker, to je isuviše tvrdo za njega, i nije karta za bilo kakvu igru. On je zaista osoba koju vrijedi imati u ‘rukavu.’
Davno, devedeseth godina, počelo se pričati da su u selu Crveni Grm, nadomak Ljubuškog, svoju pistu za slijetanja pronašli ni manje ni više nego vanzemaljci.
U bivšem Famosu, gdje je radio Đoker, prilazi Hasanu prijatelj, radnik sa susjedne mašine i kaže mu:
“Jesi li čuja ‘Asane da su se pojavili mali zeleni u Crvenom Grmu?”
– Čuj, nisam znao, stvarno, nemoj da se šališ, iznenađeno će on.
Nego, reci mi, kažeš da su mali.
“Jesu Đole, baš su mali.”
– Kažeš da su i zeleni, znači.
“Jesu ‘Asane, svit priča da su zeleni.”
Znaš šta, reče mu Đoker – nek’ su k'o mrva, al’ nek’ su zeleni.
Čovjek je ostao bez riječi i tiho se vratio na svoje radno mjesto, poslije Hasanovog odgovora koji bi i najmudrijem zavezao mozak.
Nije ovo jedina anegdota koja se prepričava.
Nakon povratka u rodni Ljubuški Hasan se morao baviti nekim poslom. I tako, u jednoj prilici sam ga upitao:
– Reci mi brate, čime se baviš, kako živiš?
“Znači, ne znaš ti da sam ja prešao u Slobodne zidare (Masone), potpuno ozbijnog lica mi odgovori, kao pred neku kataklizmu o kojima smo često pričali spominjući Novi svjetski poredak.
– Čuj, kakvi Masoni moj ahbabu, odakle te među njima?
“Jesam, baš slobodni zidar, zidam zidove ljudima, i u tom poslu se osjećam slobodno”, bio je njegov odgovor.
U drugoj prilici sam došao u rodni grad, da ispratim jednu dženazu. On nije mogao da šuti ni u tihoj povorci:
“Ado, dženaze su dobre, daju nam priliku da se mi živi vidimo.” Nisam mogao da se ne nasmijem.
Pričao mi je kako je to bilo u njegovo vrijeme, što se tiče momkovanja. Kaže: “Kad bi mi išli ‘u cure’, momak je obavezno morao imati novine od rukom, pod drugom pumpu od bicikla, a mali češalj u zadnjem džepu.”
Očekivao je da ga pitam – zašto?
“E, vidiš, novine pod rukom su značile da si pismen i načitan. Pumpa od bicikla, da si mobilan i da uvijek možeš doći curi kada to poželiš. A češalj, pa naravno da si uredan i podoban momak.”
Đoker je živuća legenda mog grada. Ko ga upozna, zavoli ga, ko ga posluša, ima šta čuti. Uvijek pun pozitivne energije.
Đoker je dobra karta u igri života.
Admir Delalić
Sokak sreće
https://www.facebook.com/sokakAdmirDelalic/
