Svaka društvena pojava ima svoju suštinu i formu. Ove dvije komponente jedne te iste stvari su u simbiozi i one su kao dva utega na vagi koja su u ravnoteži. Kad jedna preovladava druga neminovno propada i one ne mogu funkcionisati ispravno osim u balansu. Takav je i islam koji takode posjeduje svoju formu i svoju suštinu koje jedna bez druge ne mogu, a pretjerano potenciranje jednog neminovno vodi zapostavljanju drugog. U svijetu je primjetan trend opce devalvacije autenticnih islamskih vrijednosti i vašarizacije njegove pojavnosti. Ta pojava ni nas u Bosni i Hercegovini nije zaobišla.
Mi patimo od bolesti pridavanja prevelikog znacaja formi cime zapostavljamo suštinu. Nama je u islamu najvažnija teatralnost, glamur, ceremonija i što veci zvucnici. Naš islam cesto boluje od toga. On postaje ljuštura izvana sjajna i privlacna, ali u unutrašnjosti sve praznija. Uz to kao posljedica uvijek ide i kompromis na racun vjerske autenticnosti i rastezanje šerijatskih normi poput žvakace gume da bi se u njih strpalo sve navedeno.
Nauštrb pravih vrijednosti, suštinskog rada i izgradnje pojedinca, džemata i institucija, akcenat je na promocijama, manifestacijama, vatrometima, koncertima, godišnjicama i teatralnim govorima punim metafora i demagogije. Bitne su brojke, kolicina, velicina i blještavilo kroz koje doživljavamo trijumf svoje vjere i duhovnosti. Argument da je to nacin približavanja masama više se ne može uvažiti, jer sada su mase pocele vjeru tako i doživljavati, kao neobaveznu ceremoniju i priliku da se opuste, razonode ili riješe djece na nekoliko sati. Nama su najvažnija masovna okupljanja jer tu se kao pojedinci ne vidimo i ne moramo pokazivati nikakvu individualnu inicijativu.
Najposjeceniji vjerski dogadaji su u stvari vašari neartikulisanog hedonizma pod plaštom duhovnosti. Tu imamo takozvana lokalna hodocašca, razne proslave i otvore džamija gdje se svi prejedamo, slikamo, trgujemo, kupujemo suvenire i slicno. Dosta džamija nakon bombasticnog otvaranja ostaju prazne vecinu vremena i osim ljudi vezanih poslom za njih, malo koga zanimaju. Bitniji je luster od 20 000 KM, tepisi iz Stambola, visoka munara i mermer od posjecenosti, namaza i opravdanosti tolikih ulaganja. Nisu džamije sporne, da se razumijemo. Nijedna džamija ne može biti suvišna, ali od same gradevine i betona važniji je njen život i svrha kojoj ce služiti, a tu postoji ocita neravnoteža u ulaganju i shvatanju prioriteta. Uveli smo sebi po uzoru na komšije i „muslimansku novu godinu” koja nikad prije u historiji islama nije bila praznik. Imamo i masovnu pojavu degradiranja i estradizacije vjere kroz kvaziduhovnu muziku, horove i ilahije u koje se natrpalo sve što se našlo pri ruci.
Vidljivo je to i u vjerskim obredima. Bitnija nam je bajramska baklava od ramazana, spremanje megalomanskog iftara od posta, a bajramsko sijelo od jacija namaza. Naše teravije su takoder odlican primjer ovog fenomena. Nastojanje da se ispuni forma i kvantitet daju grotesknu sliku u velikom broju džamija. U nekima je i sam namaz na ivici ispravnosti jer u utrci da se što prije završi je vidljivo da se temeljne radnje uopce ne upotpunjuju.
Tu su i glamurozne dženaze sa petnaest hodža, besmisleni obicaji i ceremonije, sijela, ruckovi i pustošenje porodicne kase preminulog zbog primitivnog takmicenja za prestižom. Morbidna želja za dokazivanjem napravila je od dogadaja koji u skrušenosti treba služiti kao pouka i podsjecanje na ahiret priliku za kulinarski maraton, caskanje sa poznanicima i ubiranje debele dnevnice prekovremeno. Imamo i kubike betona na kaburovima koji onome ispod trebaju nadoknaditi od najbližih ono što nije dobio na dunjaluku, a graditeljima umiriti savjest.
I ucenje Kur'ana nam se cesto pretvori u estradu. Iako ne znamo gotovo ništa o kuranskim naukama, tu smo uvijek da, kao na euroviziji, komentarišemo dobre i loše ucace i njihove vokalne sposobnosti. Pateticno se divimo njihovim tenorima i vokalnim egzibicijama na nekoj manifestaciji kao u operi. Bolna je realnost da bi oni mogli zauciti i uputstvo za održavanje veš-mašine na arapskom, a neki razliku ne bi ni primjetili.
Postoje opet i oni muslimani koji boluju od druge vrste formalizma, pa svoj vjerski identitet pokušavaju poistovjetiti sa propisima vezanim za vanjštinu poput odjece, brade i slicno zanemarujuci druge mnogo bitnije stvari. Redukcionisticki i anahron pristup tumacenju vjere ovakvih grupa vodi ih u totalnu društvenu alijenaciju. Na ovaj nacin cine medvjedu uslugu islamu i muslimanima.
Slican je i medijski tretman islama. Opca površnost i banalizacija koja ocito malo kome smeta. Guranje islama u zajednicki kontekst sa susjednim nam religijama dovodi do jedne rudimentirane i distorzicne percepcije vjere kao necega nerealnog i nekompatibilnog sa današnjicom. Tu se u prvi plan umjesto autenticnih islamskih vrijednosti i prakticnih stvari guraju tradicija, kulinarstvo, filozofija i muzika koje se pokušavaju promovisati u vrhovne domete islama. Tako u vecini prilika, pogotovo ramazanskim i bajramskim, na medijima u vjerskom programu gledamo recepte za tufahije, isprazno filozofiranje iz tekija, pjevanje nakicenih momaka i djevojaka kroz granje i cvijece, neku romantiziranu historijsku emisiju sa potpuno irelevantnom tematikom i slicno. Kiceraj i religijska estrada kojima se kao srž vjere zapravo predstavljaju praznici, obicaji i plandovanje. Rijetke su prilike kada možemo pogledati nešto što vjerniku zaista može biti od koristi, oplemeniti njegovo znanje i dušu ili ga pak kvalitetno informisati.
Znamo da se bez medija i manifestacija ne može, ali kad one izadu iz okvira dobrog ukusa, izgube moralne, šerijatske i estetske smjernice i postanu same sebi svrha, onda je to vec razlog za brigu. Vjera nije folklor i mi se moramo otimati tom nametanju percepcije vjere kao samo jedne ne toliko bitne komponente našeg kolektivnog nacionalnog identiteta. Postoje stvari koje se lakše realizuju kroz manifestacije i skupove, ali postoje i one koje su osnova i koje su iskljucivo usmjerene na pojedinca. Skupine nema bez kvalitetnog pojedinca,a njega treba izgradivati i uvažavati, a ne posmatrati kao bezlicni dio mase. Zbog toga kolektiv ne može uvijek imati primat nad individuom jer progres grupe se postiže jakim pojedincem. Kvantitet nikad ne može nadomjestiti manjak kvaliteta. Kao zajednica mi smo dosta pasivni po pitanju imidža vjere u široj javnosti i slabo reagujemo na pogrešna tumacenja i površne medijske interpretacije.
Mislim da trebamo biti svjesni ovih stvari, analizirati svoju okolinu i od sebe i svoje porodice krenuti sa balansiranjem i odredivanjem prioriteta u vjerskom životu. Nisu ni ove pojave svugdje prisutne. Neke sredine su se uspjele poprilicno sacuvati ove pošasti. Postoje i mnoge pozitivne stvari koje radimo kao pojedinci i kao zajednica, vrijedne svake hvale. Do nas je u buducnosti hocemo li se potruditi da ih stavimo u prvi plan i naš islam ucinimo onakvim kakav zaslužuje da bude. Izbalansiran.