„Neka Allah dž.pomogne onima koje progone i onima koji progone!“(Bašeskija)
U ovoj recenici koja na prvi pogled izgleda dvosmisleno krije se filozofija istocnjacke mudrosti.Citav normalan svijet „navija“ za nepravedno progonjene,ali autor dodaje da Božija milost treba da obasja i one koji progone.Autor je u pravu, nadajuci se da ce progonitelji doci „tobe“tojest do pameti i u tome im je potreban Božiji blagosov.Jer,onako maleni,sicušni,neuki pred Bogom trebaju nauk koji je sedimentiran u Objavi i u covjeku koji je prošao „Scile i Haribde“ ljudske povijesti.
Epski junak Odisej je izbivao izvan svoga doma,svoje kuce,svoga ognjišta,svoje Itake dvadeset godina!
Ljubuški muslimani izbivaju izvan svoga doma,svoje kuce,svoga ognjišta,svoga Ljubuškog dvadeset godina!Zar vec!
Kada se Odisej vratio iz Troje u Itaku,niti je on bio isti,niti je Itaka bila ista!
Kada se ljubuški muslimani vrate u Ljubuški iz Hiperboreje,niti su oni isti,niti je Ljubuški isti.
Kada se prerušeni Odisej vratio na Itaku,jedinio ga je prepoznao njegov pas Argos!
Kada se vrati Ljubuški Muharem u svoj grad,ne prepoznaje ga nikakav pas,jer ga nije ni imao,a da i jeste uginuo bi za ovih dvadeset godina!
Za vrijeme Drugog svjetskog rata,svaka kuca koja je imala pripadnika NOVJ je bila izložena opasnosti od progona iz Ljubuškog.Tako se desilo u kuci Džemala Sadikovica,ciji je clan porodice, bio partizanski borac(Omer Sadikovic,nosilac Spomenice 1941.godine).Džemala je opomenuo dobronamjerno njegov prijatelj sa Humca da se porodica „skloni“ na izvjesno vrijeme negdje gdje ce biti sigurnija.Džemal je „pokupio“porodicu i našao se u Sarajevu.Boraveci u Sarajevu,Džemal nije znao šta ce od sebe.Tumarao je sarajevskim ulicama „ubijajuci“ vrijeme,ali se malo ko našao da razgovara sa Džemalom.Svako je gledao svoja posla,a „Miljacka je tekla kuda tece“.Jednog dana Džemal je na Bašcaršiji ugledao poznanika Bunozu iz Radišica.Sa njim je imao sudske duele u Ljubuškom,jer su njihove „zemlje“ granicile u Radišickom polju.Radilo se o „odoravanju“ zemlje i pravljenju „trbuha“ na štetu Džemalove zemlje.Kada je Džemal ugledao „zemljaka“ u „tudem svijetu“,sve je zaboravio i kao da ga je „Sunce ogrijalo“ pristupio poznaniku.Onda je nastupio „eglen“ i Džemal se osjecao ponovo kao da je u Ljubuškom!
Rijec je bila o nostalgiji koja je izvedena od grcke rijeci n o s t o s-„povratak(kuci)“ i rijeci a l g o s-„bol“.Takvu nostalgiju pracenu bolom osjeca i Ljubuški Bošnjak,nazovimo ga Muharem.Muci se dvadeset godina.Bori se sa sobom.Osjeca neutaživu žed za Ljubuškim.Ne pomažu ni pica(žestoka i blaga),ni aspirini,ni pjesma,ni slika iz zavicaja i domovine.Pa se nešto Muharem misli:“Pa majku mu,kršcani me prognali,kršcani me primili!Kako to?Ima li reda u tom neredu?Ono što su mi jedni oduzeli,drugi mi vratili!Pa i preteklo!Imao jedan frižider,sada imam šest frižidera,pa tako TV aparata,zamrzivaca,šporeta,videa,pegli,usisivaca…“
…“Nisam imao automobil,sada moja porodica ima cetiri automobila.Imao sam korisnog prostora u stanu(kuci) šestdeset kvadrata,sada imam 200 kvadrata!A radim kao što sam radio i u Ljubuškom.Ništa više!“
Naucnici su ustvrdili da“svaka progonjena vrsta je uvijek lukavija od svog progonitelja“!Da je ovo istina,Muharem se podsjeca Zagreba 1993.godine.Tada ih je zagrebacki gradonacelnik Boris Buzancic(nažalost glumac) upucivao da napuste Zagreb u pravcu Turske,Irana,Sirije,Saudijske Arabije,Jordana…Boris je Buzancic htio odbraniti Europu i europske vrijednosti(inkviziciju,fašizam,Bartolomejske noci…) od bosanskih muslimana. dajuci time do znanja da je on Europljanin a da oni nisu.Ali,lukavi Bošnjo,nece da ide u nabrojane zemlje,vec se odlucuje da ide opet kod vecinskih kršcana,jer mu je svijest evropska,ponašanje,odgoj,identitet!
A Boris?Kakav nacista,pretaca ksenofobije!
Ljubuški je u „pokretnim slikama“ koje nosi svaki Ljubušak tabanajuci Evropom,Amerikom,Australijom,Azijom.
Ljubuški je u svim Ljubušacima u Evropi i svijetu!
Ljubuški je u Frankfurtu,Bergenu,Kopenhagenu,Geteborgu,Oslu,Cikagu,Sen Luisu…
Ljubuški je svijet!
Ljubuški je u kuhinji kojom castimo naše domacine(Norvežane,Dance,Švedane,Amerikance…)-u japraku,u zeljanici,u musaki,u tarhani,u ružicama,u baklavama,u smokvarama,u uštipcima,peksimetima i privrtama…
Ljubuški nije u Ljubuškom!
Ljubuški je u nama ma gdje se nalazili!
I kad neceš da te „nostalgija hvata“ u kuci ili u stanu su „znakovi pored puta“-slike,ibrici,zastavice,tacne,dezve,fildžani…Sa slika u kucama gledaju majke i ocevi trgove Osla,Stokholma,hannovera,Berlina,Dalasa i pitaju se:gdje smo sada?
Ljubuški je u imenima novih generacija koje se radaju i u podacima novih maticnih ureda!
Po navedenim gradovima vidimo Ljubuški!Prepoznajemo medu živima naše umrle u Ljubuškom.Po nekom izrazu,gegu,vicu podsjecaju nas na Ljubušake.Tako vidimo i clanove naše rodbine koja je davno „partila“.
Ljubuški je u svjetlu dana i noci Skandinavije.I u dugim polarnim nocima!
Ljubuški je u šumama,u okusu voca i svakodnevnih jela.
Ljubuški je u govoru jer govoreci svoj jezik nalazimo prostor na zemlji i svoju slobodu!
Ljubuški nije sav u Ljubuškom!
Ljubušaci u dijaspori su u „raju svoga pakla“!