Naravno dio knjige se odnosi i na Bošnjake i neminovno podsjeća na riječi Ibn Hamze:“Možeš spaliti knjige,ali ne i ideje“.Fenomen Bošnjaka leži u činjenici da su puno stoljeća,po diktatu drugih,bez prava na narodno ili nacionalno ime,na nacionalnu kulturu,nacionalni jezik,nacionalnu književnost,nacionalne institucije,ipak sačuvali nacionalnu svijest,karakter i identifikaciju.
Opće poznata je činjenica ono što piše na 277.stranici:“Turčinu se ne može vjerovati.Bošnjaci komunisti u ustaničkim jedinicama najčešće su morali djelovati pod ilegalnim srpskim imenima.Adil-beg Zulfikarpašić je ukazivao da su među prvim partizanima koji su otišli u planine bili dosta zastupljeni Bošnjaci,ali da je KPJ dala direktivu da oni i Jevreji a često i Hrvati moraju nositi srpska imena na terenu.Tako je Hasan Brkić bio Aco,Oskar Danon je bio Jovo,ja sam također bio Aco“.
Ključno pitanje glasi zašto su svi ti ljudi uzimali druga imena-pa nisu valjda svi bili autošovinisti?Objašnjenje je dao Milovan Đilas na Osnivačkom kongresu KP Srbije 1945.g.:“Svi drugovi treba da se sete naše politike prema Muslimanima.Jesu li Srbi u Bosni bili raspoloženi da sve Muslimane pobiju?Dabome jesu.Ali mi smo uporno gurali na bratstvo između Srba i Muslimana.Dabome sa teškoćama.Reakcija je bila jaka.Sandžak je najbolji primer zato.Ali,mi smo bili uporni.Mi nismo vodili tamo politiku istrebljenja i kažnjavanja Muslimana kao muslimana,nego smo ih tretirali kao braću“
Nije teško složiti se sa ocjenom Đilasa da su Tito i partizani spasili biološki opstanak bošnjačkog naroda.Od četnika bi bila likvidacija a od ustaša potpuna asimilacija..No i u KP teško je išlo sa priznavanjem nacionalnog imena sve do 1971.godine.Prva dva komunista koji su priznali etničku posebnost tog naroda bili su Josip Broz i Edvard Kardelj Bevc.U “Slovenačkom nacionalnom pitanju“Kardelj konstatira da Muslimani nisu zaokružena nacija u evropskom smislu,ali jesu posebna etnička grupa i što je važno u nacionalnom pogledu nisu ni Srbi ni Hrvat“i.
Bez obzira što se NOB najviše vodila u BiH,i što se ta borba nije mogla voditi bez logističke podrške gradova:Sarajeva,Mostara,Tuzle,Bihaća,Cazina,Travnika,Zenice,Doboja,Banja Luke,Prijedora,Sanskog Mosta,Konjica u kojima je živjelo više od 50% Bošnjaka od 1945.g. do 1971.na popisu stanovništva morali su se izjašnjavati da su ono što nisu:Srbi,Hrvati,Crnogorci,Neopredjeljeni a nisu mogli upisivati ono što jesu:Bošnjaci.
O tom problemu 1965.pisao je član SKJ Krsto Popivoda:“Organizacije SK u Mostaru,Nevesinju,Foči,Zvorniku i ostalim mjestima BiH su tražile od članova da se nacionalno opredijele.Neopredijeljene drugove muslimane nisu htjeli primiti.Kako se vidi iz izvještaja kadrovske komisije CK izašlo je iz SK Saveza oko 1300 muslimana jer se nisu htjeli nacionalno opredjeliti kao Srbi ili Hrvati(str 469.)Dakle,nisu prihvatili asimilaciju.
Činjenica da su Jevreji,Bošnjaci i Hrvati morali nositi srpaka imena u partizanima u Bosni razotkriva oblandu kako su samo Srbi bili partizani.
Do 1953.nije bilo ni jednog Bošnjaka generala JNA,a tek je 1963.g. na temelju novog ustava unijeta u državni grb SFRJ i šesta buktinja.
I sa statusom BiH u formalno-pravnom i društveno-političkom pogledu sve do novembra 1943. vladala je neizvjesnost.Kada je održan IV kongres KPJ 1928.g. u Dresdenu prihvaćen je ključni stav Kominterne o razbijanju KSHS kao „tamnice naroda“ i da se formira u nacionalne država:Srbija,Slovenija,Makedonija i Hrvatska u sklopu buduće balkanske federacije.BiH i Crna Gora koja je bila u sastavu Srbije nisu ni pomenute.
Prije zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a postojalo je više prijedloga rješenja za BiH:da se podijeli između Srbije i Hrvatske,da se kao pokrajina priključi Srbiji;da se kao pokrajina priključi Hrvatskoj;da bude posebna oblast vezana za Saveznu Federaciju.
Politbiro:Tito,Rankovič,Žujović,Đilas,Pijade,Hebrang i Kardelj nisu se mogli složiti.Ranković i Žujović bili su za to da BiH bude priključena Srbiji,Hebrang Hrvatskoj,u slučaju podjele između njih Đilas je tražio da se Istočna Hercegovina dodijeli Crnoj Gori.Pošto se nisu složili o tako osjetljivom pitanju u tako složenoj situaciji odluku su prenijeli na Tita.Ranković je bio protiv da BiH bude republika sa tvrdnjom-republika BiH je samo ratna tvorevina.Ipak“dugi razgovor su Avdo i Roćko(Humo i Čolaković) imali sa Kardeljom koji ih je uputio na razgovor sa Starim(Titom).Razgovor sa Titom trajao je četiri sata.Avdo je opširno govorio o etničkim i historijskim razlozima u prilog BiH kao republike.Roćko ga je podržao.Tito je prihvatio prijedlog,ostali su se složili i o njemu se više nije razgovaralo“(str.315) …
Izvor:Safet Bandžović:Ideja i iskustvo
Kritička recenzija:Mustafa ef.Spahić
Izbor dijela teksta:Kemal Mahić