Živjeli smo pod nebom svoga djetinjstva kao izbjeglice.Izbjegli od stvarnosti,a raširenih krila kao paraglajderi iznad Buturovce,što su se zatrčavali u prazninu Starog grada kao maslačci.Sjećam se dragog profesora Muniba Delalića,najvećeg prevoditelja s norveškog na naše jezike koji sada živi u Oslu,kako je rekao jednom prilikom:
Kad razmišljam o zavičaju,a to činim često,obično jadna misao natkrili sve druge.Ljubuški je uvijek bio grad.Da,bio je.I gradom su ga naravno činili njegovi ljudi,koji su oduvijek bili posebni,imali su nešto u sebi po čemu su se u dobroj mjeri izdvajali i razlikovali od žitelja okolnih mjesta.Zahvaljujući njihovoj posebnosti i Ljubuški se oduvijek izdvajao i razlikovao od recimo obližnjih Gruda,Posušja,Širokog Brijega,Čitluka,Vrgorca,pa čak i Čapljine.
Tu sam ljubušku izdvojenost i posebnost volio zvati ljubušstvom,pod čim bi se trebao podrazumijevati ljubuški duh,i pripadnost,što ne reći,pravoj,istinskoj ljubuškoj naciji,bez obzira na stvarnu nacionalnu i vjersku pripadnost.Taj se pojam izravno rimovao s velikim riječima kao što su prijateljstvo,drugarstvo,ljudstvo,i to kao prirodno stanje stvari,ničim i niotkog nametnuto.Pravi istinski Ljubušak,bio je širok čovjek,razuman,otvoren i srdačan,pravi plemić,bez obzira na zanimanje,porijeklo i imovno stanje.Žalosno je da to ljubuško plemstvo nestaje,da se njegovim nestankom gasi i ljubušstvo,i da je time ljubuške posebnosti sve manje.
Ti si nas odgajao ljubušstvom.Znamo se mi takvi,isti i slični,preostali Mohikanci,srećemo se očima krišom na ulicama,razumijemo se bez riječi.To je možda najveći dar i najveća greška,radi koje danas ne pripadam u nametnuto pripadanje koje traži asimilaciju većini.
Goran je bio s djecom svaki dan,visoko uzdignutog čela pred siktajućim otrovom okoline,od inata sazdan.Pokazivao im je vode i kamen,tragove aviona na nebu,izlaz na prugu,objašnjavaoo svijet i otvarao ih prema svijetu.
Mene,bukaču,još nisu upoznali.Laži koje su konstruirane neprobojni su pancir za iole zdrav razum.Prijetnje i uvrede bile su svakodnevne.Nismo marili.Puštali smo iskarikiranim verzijama sapunjičarskih motiva da se uguše u jamama svojih pretpostavki i vonja.
Prsti lijeve ruke nakon zračenja su mi posve utrnuli,Goran mi je rezao nokte i zakopčavao rajfešlus od čizama jer nisam uspijevala.
I ove riječi brzo pišem,jer ne znam hoću li u kasnijim mjesecima moći.
Ne znam hoće li me u kasnijim godinama zglave biti.A želim da ispišem.Važno mi je da ih ispišem.Za sve djevojčice koje dolaze.Za Unu.Da imaju snage da slijede svoje snove svima unatoč.Da se ne boje svog glasa i da uvijek rade ono što im srce nalaže.Da se ravnaju po srcu kao jedinom kompasu.
Još jednom će ih tražiti da se odreknu sebe,svoje ljubavi,svojih stavova i svog života,da bi postale netko drugi,da bi postale uniformirane klimačice glavama.Gušit će ih,ucjenjivati,gađati do probijene kosti.Sve valja izdržati,zbog onoga u šta vjeruješ.I makar pobjegao u okrilju noći u stan na Alifakovcu u Sarajevu odakle prozori sežu do neba,sve valja izdržati.
Izvor:Martina Mlinarević:Bukača;Buybook Sarajevo-Zagreb 2019.
Pripremio:Kemal Mahić