Muhamed Šaćirbegović o ratnim zločinimaŽ: Tomašica predstavlja revolt umrlih nakon decenija nastojanja zločinaca da istinu ušutkaju i sakriju dokaze o genocidu i ubijanjima kompletnih familija, susjedstava i gradova u rejonu Bosanske krajine i Posavine. Stav je ovo koji u svom svjedočenju za „Dnevni avaz“ iznosi nekadašnji ambasador BiH pri Ujedinjenim narodima i ministar vanjskih poslova RBiH Muhamed Šaćirbegović koji danas predaje na jednom od američkih univerziteta.
On kaže da su već u aprilu 1992. i on i Haris Silajdžić, tadašnji šef bh. diplomatije, obavijestili ured generalnog sekretara UN-a o zločinima. Rekli su nam da im trebaju dokazi za to kako bi mogli djelovati. A dokazi u to vrijeme bili su sahranjivani brzinom kojom se sahranjuju žrtve. No, mi nismo znali da je UN tada već imao dokaze. Mi smo ih dobili iz hrvatskih izvora u UN-u, posredstvom mog tadašnjeg zamjenika Milesa Raguža. On mi je dostavio dva povjerljiva izvještaja koja su sačinili promatrači UN-a u regionu. U jednom se govorilo o masovnim ubijanjima, a u drugom o koncentracionim logorima.
Oba sam ta izvještaja odmah dostavio medijima, a kao ambasador zahtijevao sam od UN-a odgovor na pitanje zašto ti izvještaji nisu bili ili objavljeni ili, barem, predočeni Vijeću sigurnosti. Tokom žestoke prepirke koju sam imao s Merikom Goldingom (Merrick Goulding), Britancem koji je bio glavni politički savjetnik Butrosa Galija (Boutros Ghali), insistirao sam na tome da nije bitno kako sam ja došao u posjed ovih dokumenata već zašto su oni sakriveni – prenosi nam Šaćirbegović.
On dodaje da je ubrzo nakon što je medijima dostavio izvještaje UN-a ugledni američki novinar Roj Gatman (Roy Gutman) i ekipa TV ITN bila na terenu i javnost već izvještavala o novim dokazima o masovnim ubijanjima, koncentracionim logorima, etničkom čišćenju i genocidu.
– Vijeće sigurnosti odmah je nakon toga iniciralo stvaranje tribunala za ratne zločine, ne zato da bi se pravda zadovoljila, već da bi se prigušili pozivi da se svijet suoči sa srpskim nacionalistima. Da je pravda bila obećana, onda neuspjeh vodećih država UN-a da se sukobe s zločincima ne bi bio tako uočljiv. Tribunal u Hagu (ICTY), ustvari, nikada nije trebao ni postojati. Samo zahvaljujući upornosti profesora Šerifa Basunija (Cherif Bassiouni), šefa tadašnje Komisije eksperata, dokazi o nekim zločinima naprosto se nisu mogli ni ignorirati ni zaboraviti. U ljeto 1993. Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) i ja uspjeli smo osigurati da se SAD obaveže da će se Tribunal zaista uspostaviti – navodi Šaćirbegović.
Ističe da su svi dokazi dostavljeni i glavnim svjetskim igračima – od Vašingtona do Brisela, kao i Haškom tribunalu.
– No, priznanje da se u Prijedoru desio genocid i u drugim dijelovima zapadne i istočne Bosne vodilo je tome da oni koji podržavaju Dejton moraju priznati da je RS stvorena na temeljima sistemskih zločina – kaže Šaćirbegović.
On smatra da su užasni zločini u Prijedoru i Višegradu trebali ostati sakriveni kako se ne bi desilo da se počnu istraživati i oni koji su sve to znali, a krili. ž
– Srebrenica se nije mogla ignorirati. Ona se desila pred očima NATO-a i UN-a. No, zločini koji su se tamo desili pokušali su se interpretirati kao izolirani incident – kaže Šaćirbegović.
Genocid koji se desio širom BiH, prema njemu, prešućivan je i zato što bi njegovim priznavanjem svjetske sile bile dužne da zatraže poništavanje rezultata etničkog čišćenja.