U mene nana Subhija kad je došla za mog dedu Atifa Arnautovića donijela u miraz zidni sahat na navijanje sa arapskim brojevima, baš ko na sahat kuli kod Begove džamije. Držala vazdan ključ zavezan na učkuru od dimija i svaki utornik tačno u podne ga navijala sve do svoje smrti. Nikom ga nije dala u ruke, veli, puknuće mu feder i moreš ga bacit. Nama djeci bio sahat zabremedet, ko kad u onaj vakat nije bilo kakve tehnike pa bi se iskupi svakog utornika, tačno u podne da gledamo kako nana Subhija otvara stakleni poklopac, tura ključ u šubu iznad broja ٦ , i navija li navija.Tišina može se čut kako se unutra zupčanici jedan preko drugog valjaju i zatežu feder.
Nana Subhija bila pametna žena, ali kad se ono prvi put pomjer'o sahat nikako nije mogla ufrštuljiti, ila, ukrali su nam jedan sahat, ko će nama sad taj sahat vratit’!? I ne meres je ubjedit. Taj njezin sahat bio je tačan po godine, a po godine je kasnio. Nije ga dala pomjerat.
Tek je sad razumijem , ko star insan pa mu je svaki sahat zabremedet i zauhar.
Nije se samo nana Subhija zadeverala oko vremena i pomjeranja sahata.Ovo sam vam stoput pričo,pa haj da vam još jenom reknem:
Legli mi spavat , vidim Fata ne spava , reko’ da nije bolesna .
-Što bona ne bila ne spavaš ?
-Moram čekat’ do dva da pomaknem sahat!
-Spavaj, blento, moreš i sutra.
Ustali mi popili kahvu, reko ‘ Fati:
-Odo’ do halvata da nešto donesem a ti pomakni sahat.
Vratim se, kad ga ona pomakla sa jednog zida na drugi.
Eto, samo da vas napomenem da ne zaboravite pomaknut satove, ako ništa barem s jednog mjesta na drugo, i da vam kažem šta je nana Subhije svake godine u ovo doba govorila:
“Do sad su nam ukrali puno i nikad nam ništa nisu vraćali osim ovog sahata, a i njega nam vraćaju samo zato da bi nam ga opet ukrali.”
Hadžibeg