Sadik Ibrahimović: Zbog čega je ubijen ŠEFKIJA SELIMOVIĆ

Moja rahmetli strina,rođenjem i starinom iz tuzlanske mahale Tušanj,u kojoj se,u neposrednom komšiluku,rodio i odrastao Meša Selimović,pričala mi je svojedobno,drhtavim glasom I očiju punih krupnih suza,o nepravednoj i bezrazložnoj likvidaciji Mešinog starijeg brata Šefkije,dobrog I časnog čovjeka,kako je neprestano naglašavala,likvidiranog partizanskom rukom koncem 1944.godine.

Nažalost,budući skromno obrazovana,na moje upite o stvarnim razlozima Šefkijinog stradanja i,još važnije,političko-ideološkim motivima koji su zasigurno i uvjetovali ovaj,kasnije ću to doznati,zaista bezrazložan čin,nije znala mnogo,zapravo skoro ništa,osim da je “iz partizanskog magacina,po oslobođenju Tuzle,uzeo na revers namještaj za svoju porodicu,pa su ga ubrzo optužili da je te stvari ukrao,izveli pred Vojni sud i osudili na smrt strijeljanjem”.

Kako sam u to vrijeme bio premlad,srednjoškolac,a u strininim činjenicama oskudnoj priči nisam mogao naći razložne odgovore,jer,zaboga,zašto bi neko bio izveden pred streljački vod samo zato što je na revers uzeo nekakav namještaj,krenuo sam,neselektivno,neoprezno i djetinje naivno,u potragu za željenim informacijama,sve do momenta kad za moj “istraživački aktivizam” doznaju moj otac i amidža,također partizan.Bili su bijesni.O detaljima ne bih,bilo je tu svega,ali mogu reći da su me oštro prekorili,naredili da odmah obustavim preopasnu “istragu”,a amidža mi je rekao ovo:”Drago dijete,jesi li svjestan u šta si se upetljao?I ne samo sebe!Nastaviš li,sve će nas pohapsiti!Sve!Smjesta da si prestao s tim glupostima!”

I prestao sam.Ali,a valjda to tako u životu biva,premda ih nisam tražio,ubrzo su informacije o smrti Šefkije Selimovića,nerijetko i na začudan način,neštedimice počele pristizati,pa sam,ni kriv ni dužan,veoma brzo o predmetu moje prisilno prekinute istrage doznao gotovo sve.

Tako,u knjizi Sjećanja,koja je u tom period na volšeban način došla u moje ruke,Meša Selimović o gubitku brata,pored ostalog,piše:

“(…)Patio sam kao nikad u životu,a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom,jedino ljudskom.Čak i poslije tog neljudskog čina!Htio sam,valjda,da razdvojim te dvije sfere,privatnui i opštu(kao da je to mogućno!).Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija,možda me vukla inercija:kako ću raskopati sebe cijelog?(…) Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje,pa sam se ponovo prihvatio pisanja,pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu,nažalost slabo i anemično:bio sam suviše blizu događaja,još opijen njegovom vrelinom,bez psihološke i emotivne distance,I sve je ispalo suviše privatno,suviše pamfletski,divlja tužaljka koja se samo mene ticala…Oko 1962.godine ponovo sam počeo da se bavim svojom starom temom izgubljenog brata.Ali je do tog vremena građa odležala i mogla je podnijeti svaku obradu,a i tema je,u mojoj svijesti,dobila određeno usmjerenje i savitljivost,i šire razmjere:od izvorišta je prošlo gotovo 20 godina,i u doživljaju više nije bilo sirove silovitosti ni prejake emocije.Sve je bilo izmeditirano,pretvoreno u moguće opšte iskustvo,kao i odnos i sukob između ideologije i pozlijeđenog pojedinca.Tema je,dakle,univerzalna.A ipak je sve moje,nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da tu temu i motiv pretvorim u hladnu tezu.To nije u potpunosti lični doživljaj,ali je svačija mogućnost.Osnova idejne zamisli romana i jedina sličnost između mog životaiI romana ležala je u pitanju:Šta sam ja poslije te osude,ožalošćeni i ozlojeđeni brat ili nesigurni,neuvjereni član partije?(U romanu je to izraženo ovako:”Šta sam ja sad?Zakržljeli brat ili nesigurni derviš?Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere,izgubivši tako sve?Jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru?Ili oboje”)Tako je u žižu romana došao sukob ličnog osjećanj i političkog uvjerenja.”

Na koncu,zbog čega je ubijen Šefkija Selimović. I zašto ni do danas nije poznato gdje je ukopan?Zbog namještaja?Teško je povjerovati,tim prije jer je,kako vele,Selimović bio sposoban oficir I odan član Partije,pa se razlog za njegovu egzekuciju mirne duše može tražiti na drugoj strain.Recimo,u ideološkim razmimoilaženjimu s visokopozicioniranim srbofilnim partizanima kakvih u NOP-u nije bilo malo?

I ne bi bio prvi.Pašaga Mandžić,narodni heroj,jasno je među partizanskim rukovodiocima prepoznavao zamaskiranu srbofilnu politiku,ulazio u oštre verbalne sukobe s onima(Rodoljub Čolaković I Cvijetin Mijatović,prije svih) koji su prešutno podupirali takvu politiku i,shvativši njihove nakane,pun gorčine,javno izjavio,parafraziram,da,dok partizani ratuju I drže linije,četnici idu iza njih i pljačkaju i ubijaju muslimanski narod.

I,eto mogućeg odgovora,odgovora koji nije daleko od pameti.

 

Izvor:STAV;br.262,Sarajevo,12.3.2020.

Priredio:K.M.

Foto: Braća Meša i Šefkija Selimović

2087 Posjeta 1 Posjeta danas