Mladi vojnik, „izišao tek iz škole iz kog većeg grada u monarhiji“, priča kako je jedna vojnička čutura spasila tri puta život poručnika A. Jednom u Ljubuškom pod vrlo neobičnim okolnostima.
Radnja se događa u Ljubuškom prije sto i više godina. Za ljupki grad autor priče kazuje da je to starinski, zanimljiv grad sa svojom tvrđavom i da se iz vojničke barake pruža prekrasan pogled na dolinu Trebižata, pogranična dalmatinska brda i „Francusku cestu“.
Nisu ostali dugo u Gradačcu, jer ih premjestiše u Mostar. U dugim marševima prošli su dug put do Konjica i kad su bili na putu preko kamenog gorskog klanca prema Jablanici kuršum iz ustaničke puške, iz zasjede, pogodi čuturu poručnika A. koju je on nosio uvijek sa sobom punu konjaka. Svi su čestitali poručniku sreću da je ostao neozlijeđen. U Mostaru je odmah kupio novu čuturu, veću i lakšu, od aluminija.
Nakon duga i teška četiri mjeseca muka jednoličnog vojničkog života i nesnosne mostarske vrućine, poručnik A sa njegovom kompanijom bude određen u Ljubuški. Ovaj starinski, zanimljivi grad sa svojom tvrđavom, znamenitom još u rimsko doba, ima sličan okoliš sa Mostarom, a klima mu je na vlas ista. Iz vojničke barake pružao se je prekrasan pogled. Kroz zrak, koji je od teške vrućine neprestano podrhtavao, vidio si kao kroz sivu zavjesu dolinu Trebižata, i preko ove do pograničnih dalmatinskih brda, koja su na svom podnožju bila obrubljena glasovitom Marmontovom cestom.
Autor priča da su se ubrzo snašli u gradu i da su našli lijeka za poslovičnu vojničku dosadu:
„Mi smo se ubrzo snašli u gradu i proučili okolicu i kad ne naiđosmo više na ništa nova, kad nije bilo nikakove promjene u dnevnom poslu, padosmo na brzo na staru duševnu obamrlost i klonulost. A nije ni čudo. Većina nas je bilo izašlo tek iz škole, iz kog većeg grada u monarhiji, pa smo mislili da život sa sobom samo lijepih stvari nosi, i da sve to lijepo našoj mladosti pripada, te nijesmo nikako na to pomišljali, da je baš najmonotonije vršenje određenih nam dužnosti ujedno i najvažnije sredstvo utvrđenju našeg vojničkog uzgoja.
Najpošlje se dade svaki na posao, koji mu se je najviše sviđao. Jedan se baci na šahovske zadatke, drugi na čitanje, treći se dade na lov na zečeve i ptice, a naš A. pače na- zmije. On se je izvanrednim interesom bavio s tim reptilom, a u Ljubuškom imao je obilato zgode, da se upozna sa svim vrstama otrovnica, jer naučenjaci tvrde, da tamo ima čak i afričkih odlika. A poručnik A. bio je veoma spretan u svom poslu. On je znao ščepati riđovku za vrat kad je puzala po zemlji isto tako, kao i kad se je podigla na skok. Podigla vrat, da navali ili da se brani. Kad ju je ščepao, zagnjurio bi je čitavu u posudu sa špiritom i držao sve dotle, dok se ne bi udavila od njegove ruke i sasvim obnemogla, da za čas sasvim ugine.
Tako je jednoga dana radio i sa jednim ovelikim, krasnim poskokom, pokazujući nam s velikim veseljem, kako mu se očajno mota oko ruke, ali što mu neće koristiti, jer sve mora da pije, pa i zmija. Tim riječima ju zagnjuri u špirit i pridrža neko vrijeme, dok se nije počela odmotavati. Kad su poručniku od dugog držanja već bili utrnuli prsti, i misleći da je zmijurina zamrla, ispusti je, kad ona klisne ko munja u vis i dva puta zakači svoje otrovne zube u poručnikovu ruku, pa onako omamljena pade na zemlju, gdje ju u tren oka zgazismo. Poručnik odmah podveže ranu, mi mu zarezasmo dva, tri puta duboko u ruku da lakše krv oteče i poslasmo odmah po našeg liječnika, ali nesreća htjede, da je baš danas odjašio u Mostar. Mi više pomoći nе znadosmo i sa strahom promatrasmo, kako mu ruka sve više otječe i kako mu se već i lice počinje mijenjati i pomalo primati onaj značajni izraz, biljeg smrti. Kad ga malo zatim uhvatiše grčevi i on se poče od groznice tresti, reče preko srca: „Kad već moram tako traljavo završiti, pospješiću sebi sam taj daleki put, a da Vama ne traje predugo, jer ćete i onako oko mene dosta posla imati“. Na te riječi prinese svoju još punu puncatu čuturu ustima, iskapi ju do dna i, porukovavši se sa svakim od nas, legne pod grm.
Kad je na večer došao liječnik, konstatuje u A. sasvim normalnu radnju srca, pa reče: „To bijaše najbolji lijek na tu zgodu, čutura mu je po drugi put spasla život“. Za malo se i poručnik A. sasvim razbudi, pređe rukom preko glave i veselo klikne: „Tako li izgleda na drugom svijetu, ili sam još Hercegovac?“…
Čutura je poručniku A. spasila život i treći put, ali to je druga priča.
Čutura. Priča od Manojla Schivickerla. Sarajevski list 1911, 200, 1, od 18. septembra i Sarajevski list 1911, 202, 1. od 20. septembra.
Pripremio: Dr. Halid Sadiković
