U petak 19.06.2020.godine posjetili smo Mostar u nadi da ćemo se vidjeti sa našom Miladom Orman,profesoricom iz Ljubuškog,koja posljednjih mjeseci boravi u centru Hercegovine.
Nakon proteklih mjeseci,susreli smo se sa „puella aeterna“(„vječitom djevojčicom“) i posjetli nekoliko lokaliteta u Mostaru u društvu sa Miladom, Memnunom, Aidom, Nihadom, Fahrom, Šteficom i autorom priloga.
Svi smo pogledavali u Miladu i konstatirali izvjesno poboljšanje lika i komunikacije sa njom.
Tražili smo ljubav,kao u ona stara,dobra vremena, družeći se sa njom u Ljubuškom.
Ako je ljubav personifikacija naših osjećanja prema Miladi, doživjeli smo da ta ista ljubav (Milada) traži nas.
U toj simbiozi osjećanja proveli smo nekoliko sati sa Miladom, kako bi pokazali socijalnost,odgovornost,empatiju i simpatiju,razumijevanje za zdravstvene probleme naše „djevojčice“.
Uz priče iz Ljubuškog evocirali smo lijepe i drage trenutke bivših vremena sa memorijalnim sjećanjima na drage osobe iz prošlosti Ljubuškog.
Nedostaje nam Miladino društvo,njena ljubaznost,učtivost, velikodušnost, tolerantnost.
Nedostaje nam njena uslužnost za djecu i roditelje,za njenu „raju“, njena predusretljivost,razboritost,dovitljivost…
Nedostaje nam njen osmijeh i karakteristika osobe koja nije zahtjevna i koja nikada nije tražila mnogo.
Osjetili smo da Milada traši nas.
Ispoljili smo obostrano:našu i njenu ljubav u „plamenu“,svjesni da ne treba da se odričemo svoga, ma šta to značilo.
Na rastanku smo zaželjeli našoj Miladi da nam opet bude onakva kakvu smo je zavoljeli tokom desetljeća našeg iskrenog druženja i življenja.
Kemal Mahić
