U svim vrletima svaka kuća imala je posebne namjenske alatke koje su koristile višestruko domaćici ali i domaćinu i bile su pravi pokazatelj domaćinske kuće, ruke i umijeća. Svaki domaćin bi svojom rukom znao napraviti svašta a domaćica to onda čuva i održava baš ko da je od zlata napravljena. A tako se držalo nekad do halata i zanata. A znalo se i ko je dunđer i ko je halomet vendar po čehri šta ti ja znam. Znam samo da je dedo raspoznavao muškinje take a i majka ženskinje. Pa kad bi dojdi da zatraže štogoda nije im se podavalo osim u prijekom slučaju jer se znalo da će im se zagubiti kao što him se zagubi vlastito pa nit im se zna nit ima. Stari mlin za kahvu kojeg bi dedo štimaj kad počme mlit krupno, sikirica kojom je majka sicala meso za sicani burek, stap u kojem je mela vareniku, sofra koja je bila okačena u špajzu, bakreni kazan za pekmez, sve to je dedo devero i diketio kad se štagod obatali. Al od svega meni posebna bila oklagija.
Majka je imala par oklagija sve različite za različite namjene. Oklagija za pitu razvlakušu tanka ko igla a pita tanka da se moglo čitat kroz nju. Budi bi mi zabremedet čuj čitat ko još čita ispod jufke. Pa za sušenu baklavu, divit, deblja malo i bilo ih je par. Majka bi to nešta kači i nas djecu natiraj na ganjak da ne prašimo. A bila je i neka koja se nije plaho koristila. Kaže dedo ta je bila mahsuz za njega. Što li? Jednoć smo onako, dok je on pravio čačkalice ono potlje rata pa ih nije bilo a valjalo je zube držati čistim i mirisnim, pitah ga dedo oklen ona oklagija i što kažeš da je mahsuz za tebe. Pa mi veli, šćeri moja svilena kad sam doveo majku ti u kuću prvo što sam napravio njojzi a i sebi je ona oklagija. Rekoh joj tad, Muhejma, biva tvojoj majki, evo ti ovo. I pazi na ‘vo dobro. Kad god zaišćem pitu ti rasuči a kad god zaišćem nešto što mi ne mereš podat jer ti nisam prostro sve potaman baško ti meni ti me izdegenječi. I eto. Nit ja imam potrebu da mi suče njome nit ona ima potrebu da me izdegenječi. Vendar zna kad mi je vakat za pitu a vendar i ja njojzi znam prostrt dunjaluk. Ko bi znao. Sjećam se da tad nisam ništa razumjela. A naumpade mi ova priča kako sjedih sa jednom konom pa mi se pojadi kako je obrnut vakat došao. Muškinje biju žene oklagijama, žene steru dunjaluk muškinjama, a svi jedu pite vani.
Helem, ne sjećam se gdje je završila dedina i majkina oklagija. A bilesi bi je svaka kuća trebala imati. Tek da nas sjeti na zaboravljene amanete jednih prema drugima. Morebit bi se onda vratilo sve na alat i zanat i da svako ide u njegov halvat. I mirna Bosna. A ne vako, sve naopako. Bezbeli!
Đenana Bajraktarević
Fenomenalno.ba