Mithad Hujdur Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži suborci i prijatelji rođen je 1953.g.u Mostaru.Od 1986.radio je u zemlji i inostranstvu za bh.kompaniju „Hidrogradnja“.
Kao rezervni policajac prijavio se u stanicu policije Luka u Mostaru 19.XII 1991.g.,a samo nekoliko mjeseci kasnije aprila 1992.postaje simbolom otpora i snage Mostaraca.
Formiranjem ARBiH postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić.Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta IV korpusa,Hujka preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom koja će nakon njegove pogibije postati 41.slavna brigada ARBiH.
Poginuo je 30.juna 1993.g. u borbama za deblokadu Mostara.Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala.Odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992. A Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994.g.
Mithat Hujdur,sin Husnije i Bahrije,odrastao je u mostarskoj mahali Luka.
„Roditelji su se davno razveli,pa je majka živjela u Sarajevu.Umrla je mlada u 47.godini kao i otac koji je umro u 52.godini“.
Veći dio svog života Midhat Hujdur živio je sa tetkom Šerifom koja ga je odgojila,zajedno sa dvojicom braće Mirsadom i Jasminom.Imao je još polubrata Mensura i polusestru Mirsadu koji su živjeli u Sarajevu.Kao svaki pravi Mostarac odrastao je na Neretvi.
„Igrali smo lopte,hvatali golubove,kupali se u Neretvi…“
„Bio je pravi drug,hrabar,previše pošten,u duši dobar čovjek,koji se ničega nije bojao.Uvijek je bio na strani slabijih.Još kao dijete nametao se kao vođa.“
Sa suprugom Ramizom Mithad Hujdur imao je tri kćerke:Elvinu,Editu i Enitu .Bio je brižan otac i suprug.Čak i u najtežim ratnim danima koristio je svaki slobodan trenutak da ga provede u društvu sa svojim ljubinmicama.
„Bio je čovjek od akcije i izuzetan komšija.Često je pomagao svojim komšijama i nikada nije gledao da li će najviše povući.“
Na Limanu Hadžića u Luci bilo je nekada smetljište na kojem je Midhat Hujdur sa dvojicom drugova napravio igralište.
„Imao je zdrave ideje.Tako smo i napravili to igralište.Tu smo proveli dosta lijepih trenutaka,igrali lopte.Sjećam ga se iz tog vremena kad je danima dolazio i sam radio.Trebalo je to sve poravnati…
Masovnim dolaskom rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19.09.1991.g.započela je tiha okupacija Mostara.Pored terora nad civilnim stanovništvom u okviru agresije na Republiku Hrvatsku 01.X.1991.g.,snage tzv.JNA izvršile su i napad na selo Ravno na teritoriji BiH.Navodno,kao odgovor srbijanskoj agresiji 18.XI 1991.g.ekstremno orjentirani bosanski Hrvati predvođeni Matom Bobanom i Darijem Kordićem proglašavaju postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.
Iako su probosanske političke snage uzaludno pokušavale pronaći mirno rješenje sukoba,rat se već nadvio nad Mostarom.
S obzirom da je grad bio veliki vojni centar s jakom zrakoplovnom industrijom,u Mostaru je bilo smješteno 6 kasarni JNA.Iako su mnogi Mostarci vjerovali da je rat nemoguća opcija,dolaskom bahatih rezervista iz Crne Gore i Srbije sa već „bogatim“ ratnim iskustvom iz Hrvatske,gradom se sve više širio strah i nevjerica.
„Kada su rezervisti počeli divljati po ulicama i pucati,kada niste mogli ulicom proći od njih,narod je počeo shvatati da će nešto biti.“
U tom periodu Midhat Hujdur je hodao od kuće do kuće,pokušavajući animirati i organizirati i one koji nisu vjerovali da će doći do rata.Mi koji smo već tada bili sa Hujkom to smo shvatali drukčije.Vidjeli smo da će početi rat i da će nam se desiti ono što se i desilo.“
…O početku rata za Bilten Mostarske brigade komandant Mithad Hujdur u aprilu 1993.g. rekao je:
„Kada su Iračani napali Kuvajt,bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Huseina.Dječaci od 15 godina bili su u stroju s puškama u rukama.Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi.Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa.
Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991.g.Putovao sam u Gacko.Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama.Jedan od njih proderao se:“Otvorite mu kofer!“.Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Radojičića.Od tog trenutka sve mi je bilo jasno.Više nikad nisam otišao na posao,već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu.Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati.Na to su nas upozoravali i Hrvati.Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić,Čaba Čelebić,rahmetli Azer Husković,koji je poginuo na Luci i ja.Mnogi su nas tada ismijavali.Oružje smo dobili od SDA i nekih ljudi iz HVO-a.Još ranije sam kupio papovku.Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo s njima.Okupljali su se u kafani „Pretprazničko veče“gdje si pili,pjevali četničke pjesme i izazivali…
Izvor:Heroji oslobodilačkog rata