Tihe su mahale prosute po obroncima,dok dole u kotlini bruji grad.One su kao iz pregršti posijane,one su radosno iznicale.Ali,s prvim pogledom dole na novi grad,kao da su zacudile i zanijemile.Kao da ih je nešto dotaklo i zaboljelo,pa se povukle u sebe,cutljive i postidene.
U mahalama vrijeme gleda zacudeno u slijepe prozore,uz koje se radoznalo penje lozova odrina da vidi šta se to zbiva u toj zapanjenoj tišini skrivenih konaka.U mahalama vrijeme ide sporo i,kao da za sobom vuce zamišljenu nedoumicu,zastaje,ocekuje i prisluškuje svaki šum i svaki glas,ocekujuci spas od njega.Koliko je teških uzdaha zamrlo u ovoj maahalskoj tišini!Osjecam,kad bih mogao da ih dotaknem prstom da bi bolno zatreptali.
U mahalama je i osmjeh djevojke skriven i šapat bojažljiv.U mahalama je parce hljeba sveto i cjepka drveta radost.U mahalama je dinar težak kao mlinski kamen,a obilje rijetko kao sreca ljudska.U mahalama je i dim iz odžaka zavist,a miris jela prava grjehota.
Takve su mahale po obroncima,gdje stanuje sirotinja kojoj rijetko dolaze u pohode.Samo,katkad,zapraši ih koji auto i projuri kao cudo s drugog svijeta.A pogledi se za njim rašire,zaklone i dugo gledaju u mrak.
Male kucice,kao igracke,proviruju iz baštenog granja.Drvene džamije,u zelenim grobljima,zacaurene su u zanijemeo mir.Njihov dah je zgasnuo,njihove oci su od prisluškivanja samog sebe od budenja naslucenog i uronjavanja u duboku prošlost.Ima neceg što odvodi od svakidašnjice i približuje nas zagrobnim slutnjama.
U mahalama ima i takvih kuca koje su progutala vremena.One iznenaduju svojom arhitekturom koja u sebi krije i originalnost i karakteristiku njenog sopstvenika.Svaka od tih kuca,zasebno,ima neceg licnog i sve one zajedno cine karakteristiku mahale koja odiše prisnošcu.Nema tu monumentalnosti,ali,što je još važnije,ima topline i na silu netraženog umjetnickog ukusa.To je kultura koja se povukla u se pred navalom novog i drskog života koji mahale nece nikada razumjeti.One su samo,zacudene,uvlace u sebe,kupe se i grce,grce se kao nemocna pesnica,sahnuci.
Od cega žive mahale po obroncima?One,danas,žive od zalogaja koji staje u grlu,od zalogaja zalivenog znojem,teškim naporom,suzom i uzdahom.One žive bez škrguta zuba,jer im je fatalizam i horizont i religija.One ne žive.One izumiru.
Mahale,mahale,kako rijetko kroz vas odlegne pjesma i kako se pred njom plahne iznenadena tišina!Kako li zvuci harmonika izgledaju kao zalutali u tvojim sokacima!Jest.Mahale su izgubile radost.Mahale su izgubile i žalost.One su zanijemile.
Miriše bosiok pod prozorom Esme Mrahove.Sobica,mala kao kutija,odiše svježinom.a ona,Esma,pognuta,veze i u svoj vez uvezuje duge i osamljene casove,uvezuje brigu i nadanja djevojacka.Nekada su,u ove vezove,njene bake uvezivale pjesmu i radost,kaže njena majka.Danas,u platno,Esma uvezuje brigu za teškom zaradom.Vec deset dana,bogatim svilama,Esma veze haljinu nekoj gospodi za nekakav kostimirani bal.Još ima da veze,da veze sirotica za šaku tvrdih dinara.Njena mlada dva brata,derana,prodaju sveze za cipele po caršiji i kafanama.njena mlada sestra nudi gospodi cvijece.A bosiok miriše pod prozorima i sumracak pada na mahale.Jablan u snovima šumi.Vecer je.
Mujezin Hasan,s drvenog minareta,zove na molitvu.Glas mu se žalovito prekida nad mahalom,i zalijece u domove.I mahaljani,pogurenih pleca,koji još osjecaju danas na njima prenesene terete,polako ulaze u džamiju da mole za bolji život,da mole za spas duše.Jest.Tamo nece nositi terete.Tamo ce uskoro svi,jer tamo je njihovo mjesto.Jer,eno,i mahale pokriva dah s onog svijeta.Skoro ce utonuti u noc,tešku i duboko zakopanu noc, kroz koju ce ih dozivati njihovi pokojnici i domahivati s onu stranu voda.
A dole,u kotlini,grad ce brujati u moru svijetla i puštati glasove put mahala da ih svuku u svoj vrtlog,da ih zakovitlaju u životu.Ali ih nece doseci,jer,kroz mrak,mahale ce nocas da se vinu u nebeske tišine,da se spasu života,da se spasu njegovih tegoba.
I one se penju,penju u visine i njihov teški umor biva sve lakši i lakši.Skoro ce,eno,postati vazdušaste i potpuno ce nestati.Na njihovim temeljima iznici ce nove mahale,ali ne posijane,nego cvrsto ukopane u zemlju da je nikada ne ostave.
Mahale,mahale,vaši su me sokaci obhrvali žalošcu!
Pripremio:Kemal Mahic