Ljubav koju generacije Mostaraca gaje prema njima nije obična, jednostavna. U njoj ima domoljublja, ima zanosa i gordosti, ima ponosa i prkosa, ali nema laži…I sada, kada je sve smrvljeno, porušeno i ubijeno, ljubav prema “poetama” fudbalske lopte s Neretve je ljudska, sveljudska. Rekoše Velež je – cijeli grad. Bez Veleža i njegovih zvijezdi i legendi, Mostar bi bio dvograd, ćemergrad.
Oni su simbol njegove postojanosti i tradicije. Morali smo svi, neki malo, neki puno da ostarimo, da postanemo umorni od svakodnevlja, pa da silno zazelimo nesto drugo i drugacije-da bismo vidjeli kakvo se usihicenje krije u toj prostoj i prostosrdacnoj recenici: “Stotinjak velicanstvenih…!” Ko bi se usudio da izdvoji ma kojo ime iz tog mnostva? I kao sto se čovjek tesko odvaja od lijepog sna u susretu s javom, tako se i prica o njima slusa u jednom dahu, jer nas svaka prica o Joli, Sirletu, Hamicu, Leu,Zeki, Suli, Pindi , Dusku, Mari, Nusri, Vahi, Corbi, Kani, Blazu, Dadi, Semiru…vezuje za uspomene, za sebe. Na Zgonima, Starom Igralistu i pod Bijelim Brijegom je prekolijevka “buba-mare’. Tamo je izgrijala njihova zvijezda. kroz njihovu carobnu igru, progovorile su nase praiskonske teznje i stari zavjeti-kao neunistivi znamen. Borili su se za bodove, za prestiz, ali to je bila borba za nase vedre dane, za smisao i ljepotu zivljenja.. Sve ih je zblizila jedna boja, jedan dres, jedan tim. Spominje ih Mostar, i u njima prepoznaje svjetlost svoga lika. Svi bijahu pravi Mostarci, Hercegovci, Neretvljani. Himna njihovog kluba je pjesma koja slavi zivot. Pjesma kojoj se uvijek vracamo, i radujemo joj se, kao nekoj vrsti sjaja bez prolazenja. Bljesak koji ne tamni. Ta ce pjesma sacuvati ime Veleza i njegovih perjanica. Casnih imena koja su u istoriji Mostarskog i BosanskoHercegovackog fudbala i uopste sporta-uzor i nadahnuce. Svi su, kao igraci, kao i ostala raja, bili obicni, ponekad krhki i “lomljivi”, ali odvazni, duhoviti i plemeniti. I knjiga dragog kolege, (moga “urednika” Dragana Miladinovica), koja se pojavljuje sada, nakon hudnog vremena u kome sablast rata bijase nam zamutila najplavlje nebo na svijetu, nije samo pohvla Velezovim zvijezdama i legendama, nego negacija mraka i ropstva, negacija koja potvrdjuje neprestalnu borbu za ljudskost, za dostojanstvo covjeka, za mir i ljubav. Velez je Mostaru sto i Stari Most-rece mi jednom, pred svoj posljedni odlazak moj prvi komsija Meha Sefic. Nije maestro pogrijesio. Njihovi su pehari napunjeni sokovima zivota, oporim ali slatkim picem, od kojeg se boluje, ali i ozdravljuje… Velez pod Bijelim Brijegom se zudi,/ kao kad zora svice:/ dok Veleza bude, sa njim i nas bice! …
Preneseno sa Cvijetna avlija, napisao Gule
Gornji red: Boro Primorac – Manda, Ahmed Glavović – Braca, Džemal Hadžiabdić – Čorba, Pecelj, Mara, Rile
Čuče: Jadran Topić – Ćela, Marko Čolić – Kana, Duško Bajević, Franjo Vladić – Kulje, Vahid Halilhodžić – Vaha
