Čovjek, musliman je umro. Čitav život proveo sa nama. Sa nekima je proveo djetinjstvo, mladost i starost, dok s drugima je proveo onih zakonom propisanim 40 godina radnog staža. I na kraju umre, dođe suđeni čas kad Melek smrti obavi svoju radnu dužnost, uzimanje duše, a iza njega ostanu porodica, rodbina, prijatelji, radne kolege, komšije. I znate šta je žalosno, barem ja kao musliman na to tako gledam, dobar broj tih njegovih prijatelja sa kojima je proveo djetinjstvo, mladost, starost, radni vijek, dijelio dobro i zlo, neće da mu…
klanjaju dženazu!!! Dok imam okupljene vjernike podsjeća na smrt te govori o životu rahmetlije, svi ti njegovi prijatelji, komšije pa i rođaci, stoje po strani i gledaju. Šta gledaju? Gledaju kako su se ljudi posafali da njihovom dugogodišnjem prijatelju, komšiji klanjaju dženazu. Posmatraju oprezno udaljeni nekih 50-tak metara, hm..što je sigurno-sigurno. Šta ih spriječava da priđu malo bliže, da stanu sa ostalim muslimanima u saff?
Ista scena se ponavlja i na mezarju dok umrlog ukopavamo. Posmatrao sam te ljude i njiihove položaje tijela. Uglavnom su tri osnovna stava koji se mogu vidjeti kod tih ljudi. Ja sam ih nazvao „navijači“, nije zlonamjerno, ali vjerujte, na osnovu njihovog ponašanja, još im samo trebaju zastave, trube i bubnjevi. Prvi položaj, a koji je veoma čest, jeste da su im ruke iza leđa, haman na stražnjici. Opušten, smiren, poput uobičajnog stajanja na pijacama, stanicama i sl. Drugi, isto tako veoma čest položaj, jeste da su im ruke prekrižene na prsima. A ako tome dodamo i naočale sunčanice, onda to daje poseban doživljaj. Na taj način, kao da pokazuju neki prkos, kao da se ne boje smrti, kao da neće nikada umrijeti i doći na njegovo mjesto. Treći stav, kojeg često zauzimaju „navijači“ dok posmatrau dženazu, jeste, ruke u džepovima.
Na mezarju, dok mi spuštamo mejita i zagrćemo ga zemljom, oni su i dalje po strani, ali nije tome kraj, tada na mezarju mijenjaju položaje tijela. Pa tako ih možemo vidjeti sa cigarom u rukama. Da, dok mi zakopavamo mejita i jagmimo se, ko će više zemlje da baci, on lijepo po strani naslonjen na direk, puši cigaru. Dalje, veoma čest položaj tijela je, pričanje na mobitel. A moj brate, idealna prilika i situacija, na dženazama se poslovi sklapaju, trgovina dogovara, sa ženom se priča. E onda priča, mahanje rukama, smijeh, ali ne obični, nego onaj krkanski. Kad sve sabereš i oduzmeš, pa zbog čega je taj musliman došao? Da li je došao da isprati časno i dostojanstveno svoga prijatelja, komšiju ili rođaka iz djetinjstva, čovjeka sa kojim je život i radni vijek proveo ili je doašo tek tako radi reda da ga narod vidi. Došao je radi reda i naroda, ali zbog svoje nekulture, pokazao je pravi obraz.
Često na dženazu dođu i pripadnici drugih vjera. Hvala im, i zaista a tome sam svjedok, da se sa većim poštovanjem odnose i ponašaju prema umrlom, neko naši određeni muslimani. Razumijem, ateista si pa stojiš po strani, u redu. Ali bolan sebe smatraš muslimanom, selam nazivaš, u Boga vjeruješ, odeš i na bajram a nećeš da klanjaš dženazu, to mi ne ide u glavu. Koji je razlog? Neznanje, pa jel problem i sramota posavjetovati se sa lokalnim imamom, pa naučiti klanjati dženazu. Danas je to barem lahko, knjige su dostupne a internet je pun toga. Da li je razlog neki stid i sramota, da ti neko od jarana ne kaže: “Eno ga i on počeo da staje u saff!“ Vidi, po meni je veća sramota stajati tamo po strani, s rukama u džepovima ili češkati se po kosi.
Oni koji ti prigovore što si stao u saff, razmisli da li su u pravu, jer si na taj način pokazao dostojanstvo kod isprčanja umrlog prijatelja ili komšije, dok stajanje po strani bez ikakvog razloga, itekako čudno djeluje na sve te ljude koji su u saffu, posebno rodbina umrlog koja zna da ste bili veliki ahbabi. Da nije možda u pitanju neki inat i princip? Ona naša klasična: “Kad vidim ko sve klanja, ja vala neću!“ Pusti, svako za sebe klanja, u pitanju je obraz, islamska kultura ponašanja, da na častan i dostojanstven način ispratiš svog prijatelja, komšiju ili rođaka na bolji svijet.
Često sam bio svjedok, da nakon klanjanja dženaze, imam se okrene ljudima koji su stajali po strani, misleći da su svi pripadnici drugih vjera, kaže: “Zahvaljujem se našim komšijama i prijateljima, pripadnicima drugih vjera, što su došli i dostojanstveno ispratili našeg umrlog.“ Naši „navijači“ tada obore glave, valjda iz nekog stida ali i treba da ih bude stid, jer takvo bahato pnašanje prema umrlom komšiji ili prijatelju je dokaz totalne neozbiljnosti.
Pozivam sve muslimane koji iz bilo kojeg razloga ne klanjaju dženaze svojim prijateljima, komšijama i rođacima, da to počnu raditi. Ako ne znaš da klanjaš, nauči, ako ti je nezgodno, razbij te neosnovane predrasude, ako činiš to iz inata ili nekog principa, spusti se malo pa i tebi će se sutra klanjati. Nemoj sebi da dozvoliš da sa udaljenosti 50-tak metara sa rukama na stražnjici, sa mobitelom u ruci ili kroz smijeh, odaješ zadnju „počast“ svom prijatelju ili komšiji.
Često mi na um padne slučaj, kad je tako bila dženaza u jednom selu, te dok su ljudi klanjali, jedan naš Bošnjo nije. Bio je naslonjen na ogradu i to okrenut leđima, valjda mu teško palo, što mu je prijatelj umro. Nejse, dok je gledao livadu, na njoj je pasao prelijep konj. Dok ga je posmatrao, pomisli u sebi: “Bože moj, pa svi klanjaju dženazu osim mene i ovog konja.“ Shvatio je svoju grešku prema umrlom, zastidio se te zatražio od imama da ga nauči kako se klanja dženaza. A šta treba naučiti, samo uzeti abdest i donijeti četiri tekbira, ništa više.
Ne bih da ovaj tekst neko shvati kao ismijavanje ili omaložavanje onih koji stoje po strani tokom dženaze, NE, nego čisto da jedni druge posavjetujemo, da pokažemo lijep odnos prema umrlom, svakako ako sebe smatraš muslimanom i ako vjeruješ u Allaha, dž.š.
Klanjajmo, prije nego se nama klanja!