ČESMA – Ljubušaci

Natpisi na česmama,“izvorima života“,su,poslije natpisa na nadgrobnim spomenicima,među brojnijim u Sarajevu a također u Bosni i hercegovini.Oni istovremeno spadaju i među najsnažnija pjesnička ostvarenja u ovom korpusu naše književnosti na orijentalnim jezicima.Dovođenje vode i postavljanje javnih česmi smatralo se kod naših ljudi,jednako u gradovima i varošima,kao i u selima i na javnim putevima,izrazito plemenitim i bogougodnim činom.

U natpisima-hronogramima o tome,biranim pjesnićkim riječima slavi se blagodat vode i izriču pohvale muževima koji su žrtvovali dio svog imetka i zavještali ga opće dobro.Voda se u tim hronogramima gotovo redovno opisuje kao „legendarna „voda života“ i „izvor vječnog života“ i poredi se sa rajskim izvorima i rijekama,slatkim,svježim i hladnim,a graditelji vodovoda i česmi su uvijek ugledni i plemeniti ljudi,puni vrline i dobrote,ljudi koji ne žale truda i imetka da bo obogatili i osvježili svoj grad ili uopće ljudsko naselje,da bi oživjeli neku ulicu,trg,kvart,da bi napojili žedne,naročito putnike namjernike.

Zbog ovakvog njegovanja kulta vode,natpise na česmama su najčešće sastavljali priznati i vrsni pjesnici,poput jednog Mejlije ili Vehbije,unoseći u svoje stihove iskrena osjećanja ljubavi i ljepote,životne radosti i divljenja prema našem bogatstvu,te osjećanja visoke cijene i dubokog štovanja plemenitosti i žrtve graditelja vodovoda i česmi.

Zahvaljujući svemu tome,natpisi i hronogrami na ovim objektima spadaju u najpoetičnije i najupečatljivije pjesničke tvorevine naše epigrafike na orijentalnim jezicima.Kao izvanredno lijep,snažan i slikovit primjer slavljenja vode,odnosno,česme i njenog graditelja,navodimo pjesmu-hronogram Ahmeda Zekića Vehbije,odličnog i izvornog pjesnika i plodnog pisca iz druge polovine XVIII vijeka:

„Sve živo je iz vode.“

„O,kako je divna ova česma-

Izvor života kome ravna nema!

Takva,ne bi se postidjela

Ni Kevsera,rajskog vrela…

Kao što se vidi,pjesnik se divi česmi,jedinstvenoj po ljepoti i bogatstvu vode,kojoj nema ravne,i poredi je,kao i mnogi drugi pjesnici,pisci hronograma na česmama,sa rajskom vodom Kevserom.Česma je bila napuštena i plakala je kao siroče,izgubljena i zabačena usred okoliša punog života.A sada,kada je obnovljena,kada joj je plemeniti graditelj vratio život,ona obilno teče i veselo žubori i napaja žedne na Atmejdanu.Zaista,izvanredna,živa,plastična i efektna poetska slika.Njen obnovitelj je „okean dobrote“ i Vehbija mu,zato što je doveo „vodu života“,želi najviše što se poželjeti može:da se napije „rajskog napitka“.

Bogatom i osebujnom pjesničkom izrazu u ovom hronogramu doprinosi i plastična i upečatljiva slika usamljene i napuštene česme,te njeno poređenje sa uplakanim siročetom,zatim hiperbola graditeljeve dobrote koja se razlijeva poput uzburkanog okeana.

Autor:Sulejman Grozdanić

Izvor:Bošnjačka epigrafika;Preporod Sarajevo,1999 godine.

Priredio:Kemal Mahić