U našoj tradiciji,pored kućnog praga i ognjišta,sofra spada u najvažniji simbol svakog doma.Zajednička Kristu,Muhamedu,Mojsiju,Budi,svim religijama i nacijama.Svi su je imali ispred svojih bogomolja,oko kojih su se okupljali,ali i u svojim domovima.U pokušaju da preciznije definišu sofru,pojedini antropolozi su se služili analogijama,nepriličnim metaforama,raznim stilskim figurama,drugi više slutili nego što su izrekli.Sofra se otima jeziku jer isuviše skriva,tajanstveno šuti,podrazumijeva,nagovještava,nudi.
Sofra je univerzalni fenomen u kojem se očitava antropološka,karakterološka,etnološka,etimološka i filozofska dimenzija dragocjene smislenosti naših običaja.U ontološkom smislu,kroz nju se transportuje lice i naličje mikrokosmosa.Ona nije samo biološka,još manje fiziološka činjenica;nije ni potreba ni potraga za hljebom.Sofra je uvijek nedovršena igra,scena na kojoj se samo mjenjaju akteri,govori jednim jezikom,dobro poznatim i razgovjetnim svim ljudima.Ona je emanacija mira,skladnosti,poetske topline,uravnoteženosti;afirmacija vrijednosti i vječita pulsacija ljudske prirode.U njoj se krije suptilna esencija čovjekovog emotivnog,duhovnog i tjelesnog bića.Ona je arhetip vječnosti,prolaznosti,života i smrti.Junjakinja našeg i minulog vremena.Iako bez biografije,ona ima svoju historiju,zajedničku sa prirodom i ljudima.Najvjernije svjedoči o duši naroda i o njegovoj iskonskoj prirodi,o životu,kako svakodnevnom tako i onom posebno značajnom za čovjeka,jer za nju se mora sjesti i njoj se pokoriti.Bila je oduvijek znak kućnog gnijezda,okačena na zidu kraj lampe,sa svojim borama i urezima,sa svojim pričama,koje ne bi mogli ispričati ni najmaštovitiji pisci.Sofra ne treba ništa da dokazuje,ničim da se hvali,osim da se sobom ponosi.
Okupljanja za sofrom bili su najdragocjeniji familijarni trenuci koji predstavljaju izolovanu i posebnu viziju stvarnosti svojevrsnog obreda,koji je ljudskoj civilizaciji imanentan od iskona.U tim suptilnim pravilima međusobnog ophođenja znalo se ko prvi treba da sjedne za sofru,ko sjedi na čelu,ko sjedi pored njega,gdje sjede gosti,ko prvi uzima hranu i podiže čašu,kad se ustaje,ko služi.Svaki ukućanin imao je svoje mjesto,znala se hijerarhija odnosa.Tradicija je nalagala da niko ne jede dok domaćin ne blagoslovi hljeb,razlomi ga rukama i podijeli ukućanima.U brojnijim porodicama,kad ne mogu svi stati za jednu sofru,prvo su objedovali muškarci(velika sofra),pa žene,i na kraju postavljala se mala sofra za djecu.Po završetku objedovanja,niko nije ustajao dok se sofra ne raspremi.U ljetnim mjesecima,kad se mnogo radilo,sofra se postavljala samo uvečer,a zimi po nekoliko puta dnevno.
Ritual za sofrom pun je dostojanstva u kome se poštuje hljeb i ostala hrana,domaćin,gospodar,autoritet.Za sofrom su svi ravnopravni:ona nema kompleks krune,zvanja,titule,sile,veličine,snage,uma,ljepote,godina.Život pripada svima jednako,a za sofrom se to najbolje osjeća.Jesti sa nekim,što u najboljem slučaju znači dijeliti istu hranu,podrazumijeva potpunu ravnopravnost i prijateljstvo.Objedovanje za sofrom,ili podjela istog obroka,je čin koji neosporno ukida svaku distancu i svaku hijerarhiju.U literaturi ima dosta primjera iz kojih se vidi da je djelenje jela nešto intimnije i socijalno značajnije od djelenja postelje.Kad domaćica postavi sofru,sve se odlaže,ostavlja,zaboravlja.Ako ih je i bilo,tada nestaju nečiste i zle sile.Sofri se predaje duša,koliko god da smo u velikom poslu,igri,meditaciji,relaksaciji.Ona je hranila obične ljude,junake,ali i velike misli,genijalne stvaraoce,grandiozne umjetnike.Otkrivala je,mirila,kumovala,bratimila,uzdizala.Na njoj se nalazilo ono što domaćin ima a gostu priliči.Dok su za sofrom,ljudi gube osjećaj za vrijeme,za riječi,za stvarnost,za fantaziju,za grijeh,strah,čast,za moć,laž,postaju ponizni,skromni,milosrdni,kao da nisu posve u svojoj stvarnosti:oni su za sebe,u sebi i izvan sebe.Gladan čovjek je bez svoje polovine.
Sofra je bila razboj na kojem se plela narodna kultura,vaspitanje,etičke vrijednosti,navike,najljepše šare u kompoziciji običaja.Za njom se učilo lijepom ponašanju,moralu,dostojanstvu,ali se i stvarala bliskost,srodnost i prisnost.Uostalom,hrana je osnov svake kulture,ali i simbol životne radosti,zadovoljstva i međuljudske bliskosti.Dok se objedovalo,malo se pričalo,ali ono što se kaže,bilo je veoma vrijedno i značajno.Pored edukativne,sofra je imala i sakralnu dimenziju čovjeka i porodične kulture.Ona sjedinjuje sve razlike,a oni koji su za njom,imaju savršeni mir sa sobom.Njena aura,sve sa slavenskim,orijentalnim i bizantskim sadržajima i porukama,u romaneskim oblicima,veličanstvena je.Ponekad je ličila na bajku,a naše majke na vile koje joj služe.Za njom su nicale klice mnogih značajnih nacionalnih,državnih,literarnih,umjetničkih,ali i onih najobičnijih svakodnevnih odluka i sudbina.U miru i u ratu,u neimaštini ili blagostanju,bučno ili diskretno,sofra je davala mogućnost da se predahne,da se resetuje mentalna i energetska aura,da se posveti pažnja onima koje najviše volimo.Iz svanuća,potrošenog dana,kad nemamo ništa ili imamo sve,za sofrom dobijamo svoje.Tradicionalno,autoritet sofre ne podnosi teške riječi polemike,svađe,sukobe,pa ni grdnju djece.To se obavljalo prije ili poslije,jer je objedovanje uzvišeno stanje posvećene budnosti i mudrosti,ali i najbolji učitelj umu i njegovom razmišljanju.
(…)Sofra je pozornica sreće,mudrosti,zavjetnih poruka;smisao života i ljudskog postojanja;velika tajna i strast;magija snage;ravnoteža emocija;nepcima najdraža tema.Nosi u sebi emocionalni život svojih likova;liči na djevojačko kolo,na malo sunce,a može biti i raskrsnica.Traži pažnju,pristojnost,nudi uzbuđenje;mjenja čovjeka i njegovo lice.Ona je djelotvorna jer iznova stvara i oblikuje ljude koji ne prestaju da,iz dana u dan,budu njeni gosti.San o životu se može razumjeti,ali bez nje se ne može realizovati.Njoj se čovjek uvijek vraća bez poziva i riječi.Sa njenog čela dizala se zdravica,upućivala dobrodošlica,najavljivala radost,čestitala nevjesta,zet,Bajram,Božić,slava.Nosi u sebi emocionalni život svojih likova i ima vrlinu da pamti i čeka,i to je njena snaga i moć.
Sofra je dokazala svoju milenijumsku vitalnost i nezamjenjivost.Ni u najtežim vremenima nije dopustila da se život i čovjek obesmuče i zagube u maglama predrasuda,zabluda i bezumlja.Bila je makar pedalj iznad života,uzvišena oaza mudre,pristojne,dragocjene riječi,najveličanstvenije tišine.Vremenom,kao i ljudi,i ona se umorila od života.Otela se ljudima i tako postala nešto drugo od onoga što je bila.Polako i tiho je nestala,a sa njom i sve ono što je prirodno,normalno,uljudno.Ako je nekad i imala svoje snove,sada je ostala i bez toga,jer su došli neki novi ljudi sa svojim snovima,koji vole imitacije svake vrste.Kako je krenulo,biće to njihovo neostvarivo ostvarenje.
Izvor:Danas-Nedelja 30-31.1.2021.
Priredio za ljubusaci.com:Kemal Mahić
