HOTEL BOROVINA, Meho

Radeći po građevinama oko Ljubuškog upoznao sam Akifa “od Jajca”.

Vrijedan momak, stariji od mene. Pričao mi je kako u jesen i zimi radi na moru, oko Dubrovnika. Tamo je zabranjeno graditi u toku sezone. Zato u jesen i zimi ima puno posla i bolje je plaćeno…

…U jesen 1975, sjedeći u kafani kod Fejze, sjetih se šta je pričao, pa mu rekoh: “mozda smo mogli malo otići do Dubrovnika, da tražimo posla”.

“A škola, ti ideš u školu” odgovori on odmah. “Ma, nije važno. Dosadilo mi ovako, svaki dan isti, nista se ne događa”…

Tek poslije nekoliko dana, nakon nekoliko mojih pokušaja da ga nagovorim, pristade Akif.

Počeli smo praviti plan. U jednom momentu, sjetih se pa ga upitah: “A gdje ćemo spavati ?”.

“To je najmanji problem. Na “baušteli”.

“A dok ne nađemo posao ?”nastavljam ja.

“Ništa se ti ne sekiraj.”…

…Dugo smo čekali u vagonu na sporednom peronu čapljinske željezničke stanice. Tek oko 20 sati, tamno zelena dizel lokomotiva se pokrenula. Naš vagon, bez pregrada, bez kupea, bio je pun. Uglavnom djeca, 13 – 14 godina i nekoliko nastavnika. Vraćali se sa ekskurzije.

Naslonio sam glavu na prozor, gledao kroz prozor u noć, gledao negdje daleko…

U Trebinju nas napusti većina putnika.

Oko 22 sata stigli smo u Dubrovnik. To je bila moja prva i posljednja vožnja tom legendarnom uskotračnom prugom.

Malo poslije, sve uskotračne pruge u bivšoj državi su ukinute…

Gledao sam na stanici, svi preostali putnici žure negdje, žure pravo svojim kućama, svojim porodicama…

“Šta sad ?” Upitah potišteno. “Hajmo na spavanje” odgovori Akif sigurnim glasom. “A gdje?” Upitah opet. “U hotel”! “Kakav hotel” Zastadoh zapanjen. “Hotel Borovina” reče Akif ponosno, smješkajući se. “Ne možemo u hotel! Nemamo mnogo novca. Možemo prenoćiti nekoliko puta i šta onda ?!”

“Ne sekiraj se. Ima ovdje radnički hotel. Samo za radnike. Besplatno!”

“Ozbiljno?! Nisam znao da tako nešto postoji!” Ne prestajem se čuditi…

…Hodali smo kroz grad prema zapadu. Kiša je pomalo padala cijelo vrijeme. U luci Gruz prošli smo pored stotinjak čamaca i brodica uredno poredanih na travi, preko puta luke. Na kraju tog neobičnog parkinga skrenuli smo lijevo, pa ulicom uz brdo.

Gledao sam naprijed ne bi li ugledao kakvu poveću zgradu – ništa! Samo povece kuće – vile. U daljini vidim svjetleće nazive hotela: Libertas, Dubrovnik, Astralis… Ispred jedne samoposluge sagnu se Akif i pođe rastavljati velike prazne kartonske kutije. “Šta gledaš!” Reče Akif. “Hajde, ponesi koliko možeš!” Bacim se i ja na posao, bez daljnjih pitanja čudeći se, što će nam kartoni  ako ćemo u hotel!… Na kraju ulice, kuće u izgradnji i dalje – ništa! Poveliki grmovi smreke i gore, naviše šuma. Borova šuma!

Kad smo došli dvadesetak metara prije šume, baci Akif svoje kartone ispod jednog velikog grma smreke i reče: “E ovde ćemo”!

Gledam Akifa, gledam siluetu visokih borova ispred nas, gledam mrak oko nas.

“E j..o te tvoj “hotel” pomislih!”

Dva kartona poda se, dva na sebe i Akif pođe hrkati. Sitna kiša rominja po kartonima. Osluškujem šuškanje oko nas i pokušavam pogoditi: miš, gušter, vjeverica, – zmija!! Uh, neće valjda ovamo!…

Uskoro pođe daleka grmljavina i sijevanje, pa sve bliže, sve jače.

Na kraju osvjetli munja cijeli Lapad, osvijetli naše famozne borove. Puče grom, probudi Akifa! Ogromne kapi kiše počeše bubati po našim “jorganima”.

Ustade se Akif, stavi dva kartona preko glave i pođe niz brdo. Ja za njim, ne pitajući više ništa.

Kad smo došli do čamaca na travi, pope se Akif na jedan, drugi,… sedmi… Proba otvoriti poklopac – ulaz za podpalubu, svi zaključani. Konačno, osmi, malo veći čamac – otvoren!

Spustimo se, napipamo na drugom kraju veliki dušek i pokrivače. Super!

Akif brzo utonu u san, a uskoro za njim i ja.

Čini mi se, tek što sam zaspao, kad se čamac zaljulja. Čujem teške korake po daskama!

Otvori se poklopac, ukaza se ogromna ljudska silueta. “Ko je to?” Upita glasno!

Akif hrče i dalje. Drmnem ga laktom među rebra. “A, šta je ?” U to se prodera strašna ljudska gromada: “Ko je to?” Ja se ukočio od straha! “Mi smo! Sklonili se od kiše! Hajde, uđi slobodno!” reče Akif “domaćinski”…

… Malo smo se upoznali pa utonuli konačno u san…

…Ujutro nam pruži “domacin” po jednu konzervu za doručak. “Ja sam rumun. Mene zovu Rumun. Ako ne nađete posla, samo dođite u luku i pitajte za mene. Svi me znaju. Ja pogadjam posao, utovar – istovar, imam mnogo radnika. Ima puno posla, samo, sad sve stoji. Već odavno čekamo, treba svaki dan da dođe veliki brod sa cementom iz Trogira. Nabolje plaćen je posao na pijesku. Dođe brod sa pijeskom. Na sredini je otvor kroz koji dizalica spušta kašiku, zagrabi pijesak i izvuče. A vi ste dole i nabacivate pijesak sa strana na sredinu. Sad su velike kiše, niko ne kupuje pijesak, pa i to stoji ovih dana.

Hajmo sad na kafu!”…

… Krenuli smo polahko prema Cavtatu. U jednom naselju sjedimo ispred samoposluge, doručkujemo, kad naiđose dvojica policajaca. “Dobar dan, molimo lične karte! Šta radite ovde, koliko dugo ste ovde?” Jedan policajac upisuje naše podatke u “crnu knjigu”, a drugi gleda u Akifove ruke i reče:  “Vjerujem ti da si veliki radnik, vidi se da si mnogo radio, prave radničke ruke.”

Ja pođem svoje bijele ručice pokahko skrivati iza leđa, kad drugi policajac reče smijući se: “A ti, mora da si tek izasao iz skole.” “Hajde, želimo vam sreću, da nađete dobar posao. Ali, ako ne nađete posao do kraja iduće sedmice, morate napustiti područje Dubrovnika!”…

… Nakon 4 dana uzaludnog traženja, krenuli smo razočaranć nazad. Odavno smo prestali stopirati, niko ni da nas pogleda a kamoli da se zaustavi…

… Dogurali smo do Orebića, da probamo još tu. Spuštali smo se ubrzano prema gradu, tužni i jako, jako gladni. Konačno smo stigli do samoposluge. Gledamo kroz izlog, pune police rumenog hljeba. Mi “krepajemo” od gladi. Prebrojavam preostali novac: taman za jednu “štrucu” hljeba.

Dadnem Akifu da on uđe i kupi. Ja nekako stidan. Odmaknem se prilično od ulaza, šetajuci  da potisnem nervozu i glad.

Konačno, pojavi se Akif na vratima, dižući prazne ruke u vis, kao izraz ljutnje.

“Aaaaa…pa šta je sad?! Nema hljeba?! Pa kako?! Vidjeli smo gomile hljeba, imamo novac…” razmišljam panicno. Kad se primakao, Akif reče, malo glasnije: “E, j..i ga, gledam ja onaj hljeb, gledam cigare, opet hljeb pa cigare i ne mogavši izdržati, uzmem cigare!” Tek tada ugledah kutiju “Drine” u njegovoj ruci! E j..aji ga! Pomislih ja ljuto, bijesno!…

… Dok smo umorno, slomljeno, vukli  nogu za nogom, penjući se cestom nazad prema magistrali, gledao sam Akifa kako uživa povlačeći dimove u sebe. Južni vjetar nam je nabacivao slane kapljice na lice. Ugledah u vinogradu iznad nas nekoliko bobica crvenog grožđa, ostalo nakon branja. Popesmo se brzo, uberemo, ubacimo u usta i – ispljunemo!

Slano! Grožđe slano! Jak južni vjetar nabacivao je čestice slane vode i “posolio” ono malo bobica što je ostalo.

Ipak smo nastavili tražiti i brati bobice grozđa, prisiljavajući sebe da ih progutamo…

…Uskoro nam je stao jedan sarajevski kamiondžija i dovezao do Čapljine.

U Čapljini, u kafani, reče Akifu jedan poznanik: “Tražila te policija,  kažu odveo si neko dijete!”  “A moj Akife, kako ćeš odvesti tuđe dijete?” rekoh mu ja, uz gorak osmijeh…

…Nakon dva mjeseca donese poštar Iko pismo. Primalac Džemal Muminagić,  pošiljalac Stanica Milicije Dubrovnik.

Otvorimo i čitamo:

“Odgovor na vaše traženje: Vaš sin Mehmed M. se nalazio na području Dubrovnika u mjesecu oktobru. Sada se ne nalazi na našem području”…

1649 Posjeta 1 Posjeta danas