Nas Ravničare gradovi okruženi brdima uvijek opčine sunčanom izmaglicom.
Dva jablana pošla su ka meni iz jutarnje fatamorgane pred hotelom „Grand“,Fadil ih je primjetio sekund prije nego ja,i tad sam prvi put vidio da Mirzu Delibašića neko može da zaustavi i bez faula…
Korak iza smješio se Vahidin Musemić,momak u plavom dresu sa moje geometrije za prvi gimnazije,pomenuo sam ih sinoć pričajući o uspomenama,i Dvije Moje Uspomene došle su da se pozdravimo pred put…Od časa kad sam pozvan u Sarajevo spremao sam se kao vitez,svakog dana navlačeći djelić oklopa koji će me štititi od tog strašnog Zmaja Ljubavi.Izlazio sam mu već na megdan u Skoplju,u Ljubljani i Mariboru,satirao me je silinom svoje vatre,ali plašio sam se da bi me u Skenderiji mogao i dotući…
Kakav li je tek Ranjeni Zmaj,slutio sam?
Ali sve do par minuta pred polazak dobro sam se nosio s njim…
Nisam zadrhtao prolazeći pored srušene Zetre.Ni kraj izgorjelog Doma mladih,gdje sam održao prvi koncert u toj varoši.Pa čak ni kad sam sam sreo Troku.Nadrealiste.Kemu Montena.Ruždiju.Greba.Vlatka Markovića…
Muški sam izašao pred Ljude,pokrivši srce kao sokola na ramenu,ne dopuštajući mu da poleti previsoko…
I tek pred polazak Kući,oproštajni zagrljaj Momaka Za Koje Sam Jednom Davno Navijao napipao je ranjivo mjesto,kao koplje onaj fatalni mladež na Sigfridovoj plećki…
-Možemo li stati na trenutak?
Toki i voki su se kratko došaptavali i konvoj se zbunjeno zaustavio kod Vijećnice.Osjetio sam isti onaj Dobri Ritam Sarajeva,utrkivanje tramvaja sa Miljackom,puls Kujundžiluka,step po čaršijskoj kaldrmi…
Za ugao sokaka zamakla je nasmijana djevojka u štepanoj jakni boje cigle,s Njom se nikad ne zna da li je priviđenje,lagano sam pošao tim putem…
-Hoćemo li se dugo zadržavati?,pitao me je Fadil.
-Ne,rekoh…
-Samo da prođem kraj onog šedrvana…
Izvor:Đorđe Balašević:Dodir svile,Zrenjanin,Ekopres 2001.
Izbor:Kemal Mahić
https://www.youtube.com/watch?v=tJS_5LR3Mb8&ab_channel=AnelAvdi%C4%87