Mnogi su se pitali, i danas se pitaju: šta je to sevdalinka i šta je to što nju izdvaja, kakva je njena lirska i poetsko-psihološka etimologija, kada je postala i koji je njen ambijent, kakvi su njeni erotsko-emocionalni kvaliteti, u čemu je suština njene poetske ekspanzije, najzad? Iako sugerirati odgovore na ova pitanja ne znači ujedno otkriti posljednju tajnu poetske magije ove pjesme, tragalačka nada daje ispitivaču izvjesnu snagu da istrajava…
Sevdalinka … nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o sevdahu. U tome je sadržana njena specifičnost i suština.
(Muhsin Rizvić, Panorama bošnjaka)Umjesto uvoda
Kodirana dva puta, prema dvama posve različitim znakovnim sistemima, muzičkom (napjev) i prirodno-jezičkom (tekst), sevdalinka je dvostruko ‘usložnjena’. Ali, tekst i napjev (velika mnemotehnička moć pomagala je i pamćenju sevdalinke, ne samo što ju je činila ekspresivnijom) gotovo da su neodvojivi od senzibiliteta konkretnog izvođača (pjevač/pjevačica) i skupa s njim čine ono jedinstvo što ga je jezik pohranio u jednu, cjelovitu riječ: pjesma. (Lovrenović 2004:5). U svojem ću se izlaganju baviti prije svega nekim pitanjima verbalnog dijela ovog jedinstva – tekstom sevdalinke, tj. njenom vrsnom i rodnom složenosti (književnoteorijska pitanja) i jezikom (konstruiranje/dekonstruiranje identiteta).
Naime, među lirskim pjesmama cijele naše usmene književnosti sevdalinka ima posebno mjesto kao krunski dragulj (Lovrenović 1989:108), najzreliji izraz /…/ kićene gradske kulture življenja, kojom se bosanskohercegovački prostor posebno izdvaja (Maglajlić 1991:51) i kao takva – snažna umjetnička (kulturna) činjenica – zaslužuje posebnu pažnju.
S književnoteorijskog aspekta mnoge sevdalinke imaju rodno složeniju strukturu nego što se obično misli kad se ova poravna pjesma uvrštava u liriku. Grade je dominantno lirski elementi, ali vrstan poznavatelj sevdalinki profesor Muhsin Rizvić davno je zapazio da ona nosi u sebi ponešto od bitnosti balade, njenu zamračenu tragiku bolnog osjećanja (Rizvić 1994:123).
Balada, kao epsko-lirska vrsta, i sevdalinka, koja je neupitno izrazito lirska, ponekad dijele sličnost emocije tragičnog završetka što ga je ostavio neki povod ili događaj. Najčešće je to u jednoj grupi sevdalinki, onoj s lokalno-personalnim obilježjima. Zato će M. Rizvić sjajno konstatirati da je sevdalinka ponekad sažetak baladeskne ljubavne drame (Rizvić 2010:179).
Iznimno zanimljivim čini mi se dovođenje u vezu izrazito lirske pjesme, ponajčešće rafinirane ljubavne teme iz koje često izvire bolna čežnja bez nade, sa drugim književnim vrstama i drugim književnim rodovima, pa sam u tom pravcu usmjerilila svoje istraživanje zamišljeno kao nekoliko fragmenata i ekspresija na temu usmene lirske pjesme, ljubavne, i njenog jezika…
Sevdalinka – usmena lirska pjesma, ljubavna
Kao što znamo, Riječ prati čovjeka kroz cijeli život, a posebno važnu ulogu ima u onim graničnim trenucima kojima pripadaju rođenje i smrt. Ranu fazu ljudskog života u tradicionalnim kulturama obilježi la je uspavanka, vrsta lirske pjesme posebnog ritma, metričke strukture i melodije, pažljivo njegovana i dugo čuvana u bošnjačkoj kulturi. U uspavanki, kako jedan njen stih kaže, majka (sa) sinom razgovara. Hraniteljica i odgajateljica, majka je najčešće u posjedu riječi: ona poizvodi nježni diskurs naglašene etičnosti i estetičnosti.[1] Razdoblje pak mladosti, odnosno djevojaštva i momkovanja (ašika i ašikovanja), kao fazu snažne emocije duše i srca u kulturi dugo njegovane ženske (javne) pasivnosti i istiskivanja tijela iz (javnog) života te ljepote naslućivanja, tradicionalno je obilježavala jedna druga vrsta lirske pjesme – omiljena i nadaleko čuvena sevdalinka.
Među lirskim pjesmama cijele naše usmene književnosti sevdalinka ima posebno mjesto kao krunski dragulj (Lovrenović 1989), najzreliji izraz /…/ kićene gradske kulture življenja, kojom se bosanskohercegovački prostor posebno izdvaja (Maglajlić 1991:51) i kao takva – snažna umjetnička (kulturna) činjenica – zaslužuje posebnu pažnju.
Nastajala kao izraz novog načina života stanovništva gradskih sredina nakon pada Bosne pod osmansku vlast (Maglajlić 2010:8), u ekonomski i materijalno stabilnijem miljeu, koji je bio dominantno islamskoorijentalni (Lovrenović 2004:109), u uvjetima naglašeno patrijarhalnih obrazaca ponašanja, kao usmena lirska pjesma urbane sredine, sevdalinka je ponajviše rafinirana ljubavna pjesma iz koje izvire bolna čežnja bez nade (Rizvić 1994:121):
Gdje si, dragi, živa željo moja,
živom sam te željom poželjela?
Živoj mi je srce ispucalo
baš ko ljeti zemlja od sunašca.
Bog će dati i kiša će pasti,
zemlja će se sa zemljom sastati,
a ja s dragim nikad ni do vijeka.
Do vođenje izrazito lirske pjesme po najčešće rafinirane ljubavne teme iz koje često izvire ona bolna čežnja bez nade (Rizvić 1994) s drugim književnim vrstama, baladom prije svega, spontano je, rekla bih, kako među onim ‘običnim’ svijetom koji pjesmu voli i pjevuši, tako i u književnoteorijskim, povijesno književnim, lingvostilističkim, lingvističkim i drugim radovima, u izborima i antologijama usmene lirike.
Tako će Zdenko Lešić posebno naglasiti da se (svojim brojem i ljepotom) ističu u usmenoj književnosti južnoslavenskih naroda one balade za koje kaže da se obično nazivaju sevdalinke (Lešić 2008:339).
Hanifa Krnjević bilježi da je osjećanje ljubavi kao intenzivnog bola i patnje naročito iskristalizirano u sevdalinkama i da je jedno od glavnih obilježja sevdalinki upravo sevdah, tj. osjećanje gorčine zbog uskraćene ali i strasno željene ljubavi[2] (Krnjević 1973:12-13). Komparirajući baladu i lirsku pjesmu ona jasno ukazuje na to da i u osnovi balade stoji neko osjećanje, ali ono do čega neko osjećanje dovodi balada pokazuje neposredno, u događanju. Lirsku pjesmu i baladu vezuje upravo intenzivna emocija, a ta emocija u baladi nije neposredan iskaz već proces koji se događa[3] (Krnjević 1973). Neprepoznavanje te tanahne niti, tog malčice što ih dijeli i jes te razlog što će mnoge sevda lin ke ostati u izborima i antologijama ne samo pod općim tematskim naslovom ‘lirske ljubavne pjesme’ i sl. već i pod naslovom ‘balade’, kao što će pod naslovom ‘sevdalinke’ mjesto naći mnoge balade, i sl.
Sevdalinka dakle jeste lirska (rodno) i jeste ljubavna (vrsno, tematski), ali je posebna lirska i posebna ljubavna (sevdah), po čemu se u temelju razlikuje od ostalih lirskih i ostalih ljubavnih. Ili, kako je to lakonski, koncizno zaključio Muhsin Rizvić: sevdalinka, prema tome, nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o sevdahu (isto, 1994:123). Lahko ćemo se složiti s profesorom da je u tome sadržana njena specifičnost i suština.
Ima li sevdalinka neku priču?
Definirana negativno, sevdalinka jeste lirska pjesma u ponečemu bliska baladi, ali nema razvijenog sižea, nema radnje u njezinom izrazitom razvoju i dinamičkom toku (v. Rizvić 1994:123), pa nema ni dramske napetosti:
Srdo moja ne srdi se na me
Jer ako se ja rasrdim na te
Sva nas Bosna pomiriti neće
Ni sva Bosna ni Hercegovina
Ni sva sela oko Sarajeva
Samo mogu tvoja medna usta.
Sevdalinka (dominantno lirska vrsta) i balada (epsko-lirska) ponekad dijele sličnost, kako je već rečeno, tragike bolne emocije koju je ostavio neki povod ili događaj. Odnosi se to prije svega na sevdalinke sa lokalno-personalnim obilježjima. Razlika između takvih sevdalinki i balada je u tome što sevdalinke bilježe ljubavne zgode u njihovu konačnom ishodu, bez razvijenog sižea (Maglajlić 1991:52). Za epsko-lirske vrste kakve su balade vezuje se (premda kondenzirana) naracija, siže, što je epska sastavnica u njihovom rodnom određenju. Baladeskna ‘priča’ postoji, uglavnom reducirana (s puno praznih mjesta) i usmjerena na jednu ključnu situaciju, na ključni događaje koji se kao i emocije saopćavaju /…/ u bolnim, žustrim dijalozima (Maglajlić 1991:204). Premda dominantno lirska, i sevdalinka ipak ima neku ‘priču’. To nije nikakvo epsko ‘događanje’, jer nema vremenskih pomaka koji bi označili razvoj fabule, ali jeste neki ‘događaj’ u kojem postoje ‘osobe’, tj. ‘likovi’ koji razgovaraju:
Razbolje se Zarka na majčinom krilu.
Pitala je majka: – Šta je tebi, Zarka?
– Ne pitaj me, majko, mene boli glava,
dovedi mi, majko, tri hećima mlada!
Dovede joj majka tri hećima mlada.
Prvi hećim veli: – Nema Zarki l’jeka!
Drugi hećim veli: – Neće preboljeti!
Treći hećim veli: – Dajte Zarku meni!
U navedenoj sevadlinki razbolijeva se djevojka Zarka na majčinom krilu; na upit, majci kaže da je boli glava i traži od nje da joj dovede tri mlada hećima. Majka nalazi mlade ljekare i svaki od nih daje vlastitu procjenu Zarkine bolesti. Jedan kaže ovo, drugi ono, treći… itd.. Nesumnjivo da konture ‘priče’, unatoč svoj kondenziranosti balade, reduciranosti i kratkoći, ipak postoji.
Jezik otkriva, ne skriva
Kao svojevrsni sažetak ljubavnog romana ili baladeskne ljubavne drame (Rizvić 2010:179), sevdalinka je često građena na elementima dramskog teksta (dijalog, monolog), jasno (gramatički) odijeljenim od ostalih dijelova lirske strukture (koji su po pravilu u 3. licu), dajući izravnu riječ momku ili djevojci, ili i jednom i drugom. Tako je npr. u sevdalinki Razbolje se Zarka na majčinom krilu.
U prvoj iz 101 sevdalinke M. Maglajlića, u sevdalinki Poljem se vije Hajdar delija (godine 1909. u Stocu ju je zabilježio muzikolog, slikar i putopisac Ludvik Kuba), u njenom uvodnom dijelu (kao u dramskoj didaskaliji) imenovani su ‘junaci’ (Hajdar delija, Ajka). Naznačen je i pripadajući im prostor: jedan je ‘vanjski’ (momački), a drugi (djevojački) ‘na granici’ dvaju prostora (Hajdar: po polju ravnom, na konju vranom; Ajka: sa gradskih vrata). U zatečenom vremenskom segmentu Hajdar se vije, a Ajka ga gleda. Tako smo uvedeni u ‘priču’: znamo ko, znamo gdje, znamo i šta. I tu onda počinje dijalog, neposredni ‘kontakt’ Hajdara i Ajke razgovorom:
– Hajdar delija, i perje tvoje
Tvoje me perje po gradu penje!
– Ajko djevojko, i kose tvoje,
Tvoje me kose po polju nose!
Razgovor započinje djevojka, pa je u njenom posjedu prva direktna riječ. Ajkina otvaračka pozicija višestruko je superiorna: osim što zapodjene razgovor na temu koju je sama ‘otvorila’ i na neki način tako nametnula, hrabro aktualizirala, djevojka se obraća nakićenom[4] Hajdaru (vokativom vlastitog imena proziva i poziva momka, i još pohvalnom karakterizacijom: delija). Djevojka sublimira (tropima) svoju snažnu emociju naklonosti, ushićenosti, nadahnuća, želje, ljubavi (Hajdar delija, i perje tvoje / tvoje me perje po gradu penje). Posve je prateći dvostrukim paralelizmima (time su naglašeniji) u narednim dvama stihovima svojega odgovora, ‘prozvani’ Hajdar uzvraća (odgovara) djevojci vlastitom emocijom zanesenosti i ljubavi (Ajko djevojko, i kose tvoje / tvoje me kose po polju nose!) Cijela je sevdalinka stala u samo 7 stihova! Rječitost, vještina i ljepota govora i Ajku i Hajdara čini elokventnim umjetnicima riječi u ovoj lirskoj minijaturi. Ali, njihov je dijalog ipak tek privid: prostorno odvojeni, oni su toliko (fizički) udaljeni da i ne mogu voditi razgovar (a drugih medija nemaju na raspolaganju), pa iako je ovdje formalno riječ o dijalogu, oni, svaki za sebe, govore samo svoju vlastitu emociju, svoju želju, sebe (možda potaknutu ‘viđenjem’ drugog, pri čemu ‘očni vid’ daje legitimitet postojanju drage/dragog, tj. legitimitet postojanju snažne emocije dopadanja, sviđanja, zanosa, ushićenosti što ih tako lijepo pokriva izraz: ljubav me mori). U tome i jeste bitna odlika lirskog dijaloga, a efekat postupka izravnog obraćanja i uzimanja riječi (‘govorenja sebe’) jeste pojačanje neposrednosti emocije. Zato u sevdalinkama i cv’jet iz rose progovara, bolan Mujo šargiji govori, a djevojka alkatmeru (vrsta karanfila) ili čarnoj gori, đul Fatima razgovara s mednom rosom itd. Up.:
Đul Fatima po đul-bašči šeta
i s mednom se rosom razgovara:
– Medna roso, gdje si zimovala?
– U djevojke, pod bijelim grlom
Gdje se nižu biser i đerdani.
Na sličan način funkcioniraju i lirski monolozi. Naime, nastala u bošnjačkoj kasablijskoj sredini negdje u feudalno doba i stvarana u nekoliko narednih stoljeća (Rizvić 1994), sevdalinka je često bila jedino rasterećenje, olakšanje duši, ispovijed pa je monolog često zapravo ispovijed, jecaj, ljubavni uzdah ili krik, egzaltacija ili vapaj, odušak i izlaz u strogim propisima patrijarhalnog života:
Ah, moj dilbere, kud se šećeš
Što i mene ne povedeš?
Il’ me vodi, il’ me prodaj
Il’ mom srcu derman podaj.
Odvedi me u čaršiju
Pa me prodaj bazardžanu.
Uzmi za me oku zlata
Pa pozlati dvoru vrata
Zato je, zaključuje sjajni poznavalac ovih pjesama, sevdalinka, u stvari, lirski monolog žene, koji prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjećanja kao rezonance i kao komentara ljubavi i života (Rizvić 1994:124).
* * *
Da zaključimo. I za sevdalinku čini se da vrijedi ono što je George Moline rekao za stilistiku: da je vila za koju su neki vjerovali da je umrla, dok su je drugi toliko grlili da je gubila svijest. Ipak, unatoč svemu sevdalinka se, vitalna, sačuvala do danas. Iako je nastajala davno, u uvjetima dominantno patrijarhalnih obrazaca ponašanja kao rafinirana ženska pjesma, ostala je dragocjena činjenica bosanskoga jezika i bošnjačke kulture. I danas, kad reaktualiziramo njen značaj, iznova otkrivamo ljepotu njene jezične kere.
Autor: Remzija Hadžiefendić-Parić
Izvor: Behar
Bosnjaci.net