Kada neko spomene Mostar, prva asocijacija koju dobijete je – grad zelenila i behara, smaragdne i sjajne rijeke Neretve, čuvenog pjesnika Alekse Šantića i njegove Emine, legendarnog Starog mosta i najomiljenijeg jugoslovenskog prvoligaša – Veleža.
Nažalost, simboli grada, Stari most i FK Velež su početkom devedesetih doživjeli kataklizmu. “Stari“ je 1993. doživio urbicid, a FK Velež 1992. protjerivanje, s jasnim ciljem i pokušajem gašenja. No, oba simbola su pokazala da su neuništiva, Stari most je izronio 2004., a Velež se poput “Feniksa“ digao iz pepela, 1994.
Ono što je neraskidivi dio historije i tradicije kluba je stadion Pod Bijelim brijegom. Od kada je 1992., Veležu politikom “otet“ stadion Pod Bijelim brijegom, do dan – danas stanje izgleda isto. Veležu tu jednostavno nema povratka.
A dobro je poznato i to da je pomenuti stadion izgrađen zbog Veleža radnim akcijama Mostaraca i upravo je zbog masovnog učešća građana ovaj stadion stekao epitet gradskog stadiona. Na izgradnji su učestvovale ne samo građevinske firme nego i građani, posebno učenici kroz dobrovoljne radne akcije. Radovi su počeli 1947., pa nastavljeni 1950., dok su se tek u junu 1956. prikupila određena sredstva da bi se krenulo sa intenzivnijim radovima. Tadašnje procjene su govorile da investicija u stadion vrijedi oko 140 miliona dinara.
Stadion je svečano otvoren 7. septembra 1958. godine pred 10.000 gledalaca kada su se sastali Velež i sarajevski Željezničar, a slavio je domaći tim sa (2:1).
Kasnije je stadion proširivan u dva navrata, a posebna pažnja je poklanjana uređenju prostora oko klupskih prostorija. Stadion Veleža je imao ono što nije niti jedan u nekadašnjoj Jugoslaviji – prostranu baštu, uokolo zasađene ruže i razne grmašice sa prelivima raznih boja, magnolije i mnoge druge vrste. Posebna priča je prostrana krošnja lipe na izlasku iz svlačionica. Cijeli kompleks je okruživala živa ograda, besprijekorno njegovana i obrezivana, od neumornog – Mehe Mrkonjića. Takav ambijent je magično privlačio pažnju svih gostiju, nenaviklih na takvu čaroliju u krugu fudbalskog stadiona.
Po ocjeni novinarskih autoriteta, ekipa, gostujućih fudbalera, sudija, rukovodilaca klubova i brojnih visokih zvanica i delegacija, Gradski stadion u Mostaru proglašen je za najljepši u Jugoslaviji. Taj epitet, sve do posljednjeg rata, do kada ga je koristio Velež, nikad nije izgubljen.
Ali danas je neko drugo vrijeme, Veležu je taj stadion otet i zabranjen pristup, a sve slike i pehari iz klupskih prostorija su se mogle naći na Gradskom smetljištu sa početka suludih devedesetih. Ti koji su to radili nisu zaslužili ni da se pominju, a sami se prepoznaju. No iako je Veležu stadion otet, ostaje za sva vremena da su ga samo “Rođeni“ mogli napuniti i obarati kapacitet. Samo djelići užarene atmosfere sa tribina stadiona Pod Bijelim brijegom kada je Velež igrao kao domaćin se mogu vidjeti na jedinstvenim retro fotografijama. Pomenimo da je kapacitet stadiona više puta rušen, ali najveće posjete se pamte sa dvije utakmice. Tačnije iz 1979. godine VELEŽ-HAJDUK (2:1), 30. 000 -Prva liga SFRJ i 1987. godine VELEŽ-BORUSSIA DORTMUND (2:1), 30. 000 gledalaca -KUP UEFA.
Recimo u sezoni 1986/87. Velež je Pod Bijelim brijegom pratilo 180.000 posjetilaca, a u gostima 203.000 po izvještajima tadašnjih sportskih listova.
Iz tekstova “FOTO retrovizor: Samo je domaćin Velež obarao kapacitet Bijelog brijega” i “FOTO retrovizor: Neobičan poster “Rođenih“ sa stadiona Pod Bijelim brijegom” autora Mirsada Starčevića
Vrelo slike i teksta: sportske.ba
(fotosi: arhiva, Enes Vukotić) (blog:Smail Špago)
Velež 1979/80: Tr. Višnjevac, Njeguš, Meter,Vukičević, Ledić, V. Ćutuk, Hadžiabdić, pom. tr. Džidić;
Okuka, Slišković, Halilhodžić, Hodžić, Vukoje