Trenutačno na gradilištu radi 120 ljudi, a da bi se njemu uopće moglo pristupiti, valjalo je preko Neretve izvesti priručni most dug sto metara, kojim sav materijal, oprema, mehanizacija i sve drugo što graditeljima treba dolazi na gradilište.
Zasad visoko u zrak strše samo betonski stupovi. Ko tulipani! Ali graditelji – čak na trenutke i mi – s vrška jednog od tih vitkih cvjetova naziru sutrašnji čitav most. Kad se jednom opruži preko Neretvina kanjona, bit će to zaista nešto. Mašala!
Kinezi u širokom svijetu, Jun Wu i Junyan Chang, ne prestaju se smijati. Na kacigama im je ispisan naziv tvrtke – “PowerChina”. U Hercegovini su već 2,5 godine.
Stupovi kao tulipani
Naviknuli se, sada već obilaze i lokalne atrakcije, Stari most u Mostaru ili čuveni vodopad Kravice pokraj Ljubuškog. Draža im je kineska kuhinja, ali metu i domaću:
– Zeljanica pita, ćevapčići, a bogami i janjetina – viče Wu.
Već je 15 godina po svjetskim gradilištima: u Keniji i Ruandi, u Poljskoj, Albaniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Počiteljski most najveći je na kojemu je dosad radio.
A Chang je diplomirao u Kini i odmah je otišao u svijet. Najprije u Poljsku, sada u Hercegovinu. Kod kuće još ništa nije radio. I tko zna kada će. I hoće li uopće! Izgleda da im ne smeta daljina… Za razliku od visine: nisu se s nama ukrcali u onu korpu kojom kran diže radnike sto metara uvis, na vrh betonskih stupova nalik tulipanima. Kažu, da ne bude gužva.
Emin je Azerbajdžanac. Preziva se Mammadzada. Iz Bakua je, moderne azerske metropole. Nosi Ray Ban naočale za sunce i većinom razumije naš jezik. Nešto teže se izražava na njemu, ali će nadoći dok se most završi:
– Imam 31 godinu, znači, rođen sam još u Sovjetskom Savezu, Azerbajdžan je bio dio te velike države. Znanje ruskog mi pomaže da ovdje bolje razumijem jezik, koji je slavenski, baš kao i ruski. Malo mi zapinje gramatika, ali nema veze. Živim u Mostaru, to je najljepši grad u Hercegovini. Ljudi su topli, a hrana sjajna. Posebno roštilj. Kod nas doma kažu: “Ako nema mesa, nije jelo!”
Orkanski visovi
S Aladinom Keskinom, poslovođom u “Heringu”, razgovara na turskom na drvenoj platformi na vrhu jednog od stupova. Obojica djeluju opušteno. Za razliku od nas. Bilo nam je, rekao bi Ibrica, ko na lancu, gledajući dolje iz te ptičje perspektive.
– Šta je to nama, ništa… Rasli smo i penjali se sa stupovima: dolje iz partera gore do pod nebesa. Imam ja slično iskustvo s mosta preko Studenčice, tamo blizu Kravica, nije daleko odavle. A skupilo se i iskustva: desetak godina visokogradnje i dvije u niskogradnji…
Još kad bi Aladin iz njedara izvukao onu svoju staru i čarobnu svjetiljku, pogladio je, pa Duha zamolio da most napravi još u Alijevoj smjeni, to bi bila reportaža! U jednom starom vicu Duh je Eri rekao da će mu ispuniti tri želje. A začuđenom Eri ništa drugo na pamet nije palo nego upitati: “Koje tri želje?”
– Ja praktički živim na gradilištu, nisu mi problem orkanski visovi – viče Emin.
Betonski stupovi su šuplji. Osmerokutni na dnu, a četvrtasti na vrhu, popreče opsega sedam puta šest metara. Stupni zidovi debeli su 60 centimetara, a iznutra je izvedeno metalno stubište s podestima, da se čeljade može uspeti. Stairway to heaven, odsvirali bi Zeppelini!
– Na vrhu fali još gril sa šankom da uradimo za derneka, a izviđači i Crveni križ nek’ pripaze da se raja gore ne ponapije – zezaju se radnici.
Kula kralja Tvrtka I
S vrha se šire vidi, zato svatko i hoće u direktore i šefove. Neretva je tirkizna i plitka, zavija lagano pod budućim mostom. Sa zapada, tamo od Međugorja, gotovo do pred most – jedan kilometar prije – vodi tunel dug 1100 metara, a izvest će se i dva manja mosta. Na istočnoj strani, iznad kanjona, gradi se petlja Počitelj, koja će služiti i kao interkonekcijski čvor, odnosno spoj europskog koridora Vc na buduću trasu Jadransko-jonske autoceste. Uzduž 1100 kilometara povezivala bi sedam zemalja: Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Crnu Goru, Albaniju i Grčku. Ako je doživimo. Kroz Bosnu i Hercegovinu prolazila bi smjerom Počitelj – Trebinje.
Drugim riječima, ako iz Budimpešte krenete na jug, kroz Slavoniju i Bosnu, pa u Hercegovinu, pokraj Počitelja ćete birati želite li dalje na jugoistok prema Grčkoj ili ćete Dalmatinom na zapad. Ako ikada doživimo…
S vrha stupa, niz Neretvu, vidi se čuvena Kula Gavrankapetanovića koja čuva drevni grad Počitelj. Vjeruje se da ga je podigao srednjovjekovni bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić. Osmanskim prodorima i višestoljetnom vladavinom dobio je današnji orijentalni šarm. Na listi je nacionalnih spomenika BiH.
Još u fazi projektiranja dionice Komisija za spomenike postavila je uvjet da izgradnja ne smije narušiti vizure starog grada Počitelja. Odnosno, da se iz njega ne vidi novi most.
Nije bilo lako
Trenutačno na gradilištu radi 120 ljudi, a da bi se njemu uopće moglo pristupiti, valjalo je preko Neretve izvesti priručni most dug sto metara, kojim sav materijal, oprema, mehanizacija i sve drugo što graditeljima treba dolazi na gradilište. Zanimljivo je i da se most nalazi u neposrednoj blizini željezničke pruge, što je uvijek zahtjevno s obzirom na sigurnosne aspekte, odnosno moguće utjecaje na prugu.
Ni projektiranje nije bilo lako! Štoviše, deset naših inženjera radilo je na glavnom projektu cijelih šest mjeseci. A na gradilište su dolazili i splitski profesori s Građevinskog fakulteta, baš kao i studenti sarajevskog i mostarskog sveučilišta. Naši projektanti autori su i projekta počiteljske petlje i interkonekcije na buduću Jadransko-jonsku autocestu – govori inženjer Dejan Gavrić iz sarajevskog IPSA instituta.
Kako nam tumače inženjer Podhradski i projektni menadžer, inženjer Mario Jurišić iz širokobriješkog “Heringa”, most je atipičan jer se radi o jedinstvenoj rasponskoj konstrukciji za oba smjera vožnje, odnosno za oba kolnička traka. Svi ostali mostovi na koridoru imaju odvojen ili poseban objekt za svaki smjer.
Defakto, u pitanju su dva mosta, jedan uz drugi. Za razliku od jedinstvenog počiteljskog, zbog čega je i širok ukupno 22 metra.
– Takav je most onda i složenije izvesti – dodaje Jurišić.
– Ovaj je most trenutno najdulji i s najvišim stupovima na cijelom koridoru Vc koji prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu – ističe Podhradski.
– Najviši stup visok je gotovo 100 metara, kao zvonik franjevačke crkve u Mostaru – kaže Jurišić.
– Kao neboder od 35 katova – dodaje inženjer Gavrić.
‘Duni, vjetre…’
Most se gradi metodom slobodne konzolne gradnje. Svakidašnjim jezikom, izlije se stup, a onda se gradi rasponska konstrukcija simultano na lijevu i desnu stranu, sa svakog srednjeg stupa.
Temeljenje je poseban izazov s obzirom na vrstu tla pod mostom i na činjenicu da se radi o seizmički trusnom području. Većina srednjih stupova temeljena je na pilotima. Radi se o armiranobetonskim stupovima promjera 1,5 metara koji su ukopani u tlo na 15 do 30 metara dubine. Takvih je pilota sto, a njihovo je testiranje vrlo složeno i najveće je takve vrste u Bosni i Hercegovini.
Inženjeri kažu da će most biti u krivini. Mi bismo rekli u zavoju. Drugim riječima, kolosijek neće biti na pravcu.
– Složenije ga je izvesti, ali ima veću estetsku vrijednost – kaže inženjer Gavrić.
Nije nepoznat stari hercegovački stih “duni, vjetre, malo sa Neretve, pa rastjeraj tamu po Mostaru”, jer kad bura zasvira, niz rijeku povija ljude i drvlje. Zato graditelji novog mosta kažu da provode monitoring snage i brzine vjetra prije nego što odluče trebaju li stavljati zaštitu, nazovimo je burobranom.
Most će imati zaštitnu betonsku ogradu višu od metra, na koju bi onda eventualno išli burobrani. Čini se da putnici u vožnji neće baš imati pogled na Neretvu dok je budu prelazili, ali će uvijek moći podviknuti onu čuvenu, nastalu nešto sjevernije na istoj rijeci, u Jablanici, po kojoj starije generacije pamte film Veljka Bulajića “Bitka na Neretvi”, onu koju je viknuo Boško tifusar, odnosno maestralni Fabijan Šovagović: “Preko vode do slobode!”
Tunel kroz Prenj
Kad jednom sve bude gotovo, za koju godinu ili kasnije, most i autocesta na koridoru Vc približit će Dalmaciju Hercegovini i Bosni, pa ćete iz Splita u Mostar moći za sat i pol, a i Sarajevo će biti dostupnije: odete na izlet i vratite se neumorni istog dana.
Nad Neretvom kod Počitelja (između Čapljine i Mostara) – nad kanjonom – most i autocesta prelaze s desne na lijevu obalu rijeke i tom će stranom trasa ići u hercegovačko središte, a onda sjevernije prema Bosni, prije koje valja iskopati tunel dug čak 10 kilometara kroz masiv planine Prenj.
A već danas iz Splita Dalmatinom vozite do granice i prijelaza Bijača. Pa još malo do nadomak međugorskog svetišta, odakle koridor Vc prilazi Neretvi i Počitelju. Dolje, uz rijeku, upravo zriju bobe zlatne žilavke i opojne crvene blatine. Nisu daleko ni čuveni kameni vinogradi nad kanjonom u Blizancima, kao ni vodopad Kravica na Trebižatu, nešto prije i mrvu zapadnije od Neretve. Začas ste i pred manastirom Žitomislići, a tek još mrvu naprijed je čuvena tekija na vrelu rijeke Bune u Blagaju, nad kojim je u tvrdom gradu stolovao drevni gospodar hercegovačke i humske zemlje – herceg Stjepan Kosača, kojemu Ercegovina duguje ime.
Neretvanski Madison
Počiteljski most udaljen je tridesetak kilometara zrakom od pelješkog, a nemojte se iznenaditi ako na polovici toga puta nikne još jedan most preko Neretve, između Metkovića i Opuzena, koji bi putnike s Dalmatine vodio u Komarnu i na Pelješac. Nisu Eastwoodovi mostovi okruga Madison, ali mogli bi biti mostovi neretvanskog okruga.
Izvor: Slobodna Dalmacija, Piše: Damir Tolj
DEPO PORTAL
