„Nisu ljudi dobri zato što vas vole,
nego vas vole zato što u njima živi dobro“.
Prema mišljenjima psihologa, osnovne ljudske vrline su mudrost, odvažnost, humanost (dobrota), pravednost i umjerenost. Iako mnogi ne misle tako, čini se da je lakše postići čovjeku da bude mudar, odvažan, pravedan, umjeren, nego dobar. O dobroti čovjeka se malo piše i malo govori. Da li je nasljedna, može li se steći, može li loš čovjek postati dobar, zašto djela dobrih ljudi prolaze pored nas skoro nečujno, da li su dobri ljudi naivni, nadalje, zašto muslimani svojim melecima (anđelima) daju ime „dobri“ itd.
U ljubuškoj prošlosti dobri ljudi ostali su pokriveni debelim plaštom zaborava. Nisu bili ni pjesnici, ni junaci, niti su se isticali posebno po nekoj svojoj karakternoj osobini, osim dobrote koju su rasipali neštedimice oko sebe. Ipak, stare novine i pokoji arhivski dokument sačuvali su neke od njih od nestanka. Svako ko poznaje Ljubušake i ljubuške gradske običaje osjeća neku bliskost sa tim ljudima kao da su živi i danas i drži ih visoko na ljestvici karakternih vrijednosti u „svojoj“, ličnoj slici ljupkog grada u prošlosti.
Kapetan Blum
Kad je kapetan Blum sa svojom četom napuštao Ljubuški 1894. godine, Ljubušaci su mu priredili svečan ispraćaj, kao malo kome. Lijepo je postupao s narodom, unaprijedio je gradsku čitaonicu, ali su ga najviše cijenili po tome što je naredio svojim vojnicima da uzimaju vodu na vrelu Gožulj samo noću, a ne kao do tada, odmah po dolasku, “priko reda”:
“Dne 29. prošlog mjeseca ostavi nas kapetan Blum, otišavši sa svojom četom u Mostar na vojničku vježbu. Četa ova sastoji se od samih sinova naše mile domovine. Pomenutog dana oprostilo se s našom bosansko-hercegovačkom četom na osobit način i naše gradsko zastupništvo, predvođeno od načelnika Halida ef. Sadikovića, koje je izišlo pred vrlog našeg kapetana Bluma. Iskupilo se i dosta građanstva i činovništva. Rastanak bijaše srdačan, a počast bijaše u prvom redu namijenjena štovanom našem kapetanu kojemu svi poželismo sretan put i sretniji povratak. Naše ukupno građanstvo štuje i ljubi kapetana Bluma, jer je za nas već dosta dobra i lijepa učinio. Kako je ljubazan, on sa svakim se građaninom i seljakom, odraslim i djetetom, razgovara veoma prijazno. On nam je unaprijedio također čitaonicu koja mu sada lijepo uspijeva.
Još nam je jedno veliko dobro učinio. Poznato je da je ljeti u nas velika oskudica vodom. Imamo, može se reći, samo jedno jedino vrelo “Gožulj” koje za sav grad premalo vode daje, te je sav dan opsjednut narodom. Dakako, i vojnici trebaju vodu. No bila bi velika smetnja da vojnici danju po vodu dolaze. Kapetan Blum je to vidio, te da ne smeta građanstvu, on je uredio da vojnici noćju nakupe i donesu toliko vode, koliko u vojarni za vojništvo treba. Prije je bilo uvjek kavge i svađe između građana i vojništva upravo kod ovog vrela, te je došlo i do ozbiljne tučnje, jer dok je narod čekao da se jedan ibrik za drugim napuni, vojnici bi došli, ne pitajući čiji je ibrik na redu, već bi napunili svoje suđe. Sada mudrom odredbom kapetana Bluma svađe su sa svijem prestale, jer jedan drugome ne smetamo, pa ga zato svak štuje i ljubi.
Želimo zato od srca da se zdravo i sretno opet u našu sredinu vrati”. (1)
- Gromović
Pri otkupu duhana običaj je da kotarski predstojnik odredi jednog agrarnog referenta koji će na mjestu otkupa obračunati aginski hak i agi ga dostaviti. Za 1902. godinu to je bio perovodni vježbenik N. Gromović. On je uspješno rješavao sva pitanja između aga i kmetova. Ljubušaci su posebno isticali njegovu obazrivost prema običajima muslimana i korektno ponašanje za vrijeme Ramazana koji je bio baš u vrijeme otkupa. Osim toga, kako je poznato, ove je godine i Ramazan se dogodio za vrijeme otkupa, gdje su age ranim jutrom morale prisutne biti, te bi se posao otegao čak do mraka. Za ovo svo vrijeme ne bi gosp. Gromović u svom teškom radu kutije potegao ni cigarete smotao, da zapuši, nego kad bi zaželio zapušiti, izišao bi na polje i zapušio bi te ne bi nipošto s cigaretom zapaljenom agam u kancelariju unišao, da time ne bi prisutnim možebitnu neugodnost nanio. (2)
Karlo Weber
Kad su saznali da je iz njihove sredine premješten u Goražde cestarnik Karlo Weber, Ljubušaci su mu se javno zahvalili biranim riječima kao sposobnom, dobrom i milostivom čovjeku. Njemu je pristup običnih ljudi u svako doba bio slobodan. Rado bi saslušao jade, dijelio savjete, a što nije mogao sam učiniti, upućivao bi na pravi put i to je sve savjesno i od srca činio kraj vršenja cestarske službe. (3)
Vrlo uvažena porodica Veber održala se u Ljubuškom do danas.
Dobri upravnik*
Osobito starješini ovog otkupnog ureda mora se odati priznanje što je u Ljubuškom, kao što je on to radio i po drugim mjestima, gdje je do sada služio, dao prilike i siromašnim muslimankama za pristojnu zaradu, primivši ih u otkupni ured na posao. Tako je u Ljubuškom primio oko 20 najbjednijih muslimanki koje svojim radom prehranjuju obitelj. Pri tome je pazio i na vjerske propise te je za ove muslimanke napravio posebno odjeljenje da ne moraju uopće dolaziti u doticaj s drugim radnicima. Za ovaj njegov čin muslimani grada Ljubuškog su mu uvelike i od srca blagodarni. (4)
* Upravnik, vjerovatno, nije želio da se njegovo ime pojavi u novinama.
Fra Slavko Luburić i Tomo Lučić
Ostala je u novinama jedna dirljiva zahvala siromaha Vilima, Smeškala*, zvonara crkve sv. Kate u Ljubuškom:
“Smatram za osobitu dužnost da i ovim putem izrazim zahvalnost velečasnom fra Slavku Luburiću, gvardijanu u samostanu Svetog Ante na Humcu, koji je svojom milošću meni darovao travu kod crkve sv. Kate koju sam prodao i time se znatno pomogao.
Također hvala i g. Tomi Lučiću koji je od mene kupio travu po veoma visokoj cijeni, ne obazirući se na na današnje niske cijene sijena, s namjerom da mi što više pomogne. Obadvojici i svim prijateljima koji su na tome radili, još jedanput najuljudnije zahvaljujem.
S poštovanjem. Vilim Smeškal zvonar, Ljubuški”. (5)
* Vilim Smeškal je umro u Domu za stare i nemoćne osobe u Mostaru. U posljednjim godinama života svaki dan je dočekivao “prugu” iz Ljubuškog i kada bi vidio kojeg poznatog Ljubušaka, prilazio mu je sa suzama u očima i grlio ga kao svog najrođenijeg.
Mate Matić Bago
U decembru 1940. godine preminuo je nakon kratke bolesti u 86. godini života Mate Matić Bago*, trgovac i gostioničar iz Crvenog Grma. (6) Bio je omiljen među seljacima i sirotinjom. Držao je gostionu u Crvenom Grmu (od 1904. godine) i Teskeri skoro 40 godina. (7, 8).
Ljubušanka Dara ud. Jurić, djev. Matić, rođena 1922. godine kazivala je u augustu 2016. godine da je njen djed, Mate Bago Matić bio austrijski nadcestar, da ga pamti “kao jako dobrog čovjeka koji je svima pomagao” i da je “napravio dvije osnovne škole i dva učiteljska stana”. (9)
Kameni most, sagrađen 1912., srušen 1977. godine, dobio je ime po Bagi. “Bagin most” je i danas čest toponim u ljubuškom govoru. Gostiona koju je držao Bago prerasla je u regionalni vrhunski riblji restoran “Bago”.
- Jedan prijatelj naroda. Bošnjak 1894, 28, 3, od 12. jula.
- Bošnjak 1903, 1, 3.
- Narod kotara Ljubuški. Vrijedan i zaslužan činovnik. Hrvatski dnevnik 1917, 100, 2, od 4. svibnja.
- Produkcija duhana u ljubuškom kotaru. Domovina 1922, 24, 2, od 25. marta.
- Zahvala. Jugoslavenska pošta, 1938, 2746, 3.
- Jugoslavenska pošta 1940, 3522, 7, od 20. decembra.
- Iskaz licenci za obavljanje uslužne djelatnosti u 1906. godini. Arhiv BiH ZVS 1907, 180/199/3.
- Kafedžinske, točarinske, maloprodajne radnje i hoteli u kotaru Ljubuški. Arhiv BiH ZVS 1920, 200/216.
- 9. (http:www.ljportal.com.drustvo/5122-foto-devedesetcetverogodisnja-ljubusanka-dara-juric-jedina-krojacica-u-trpnju)
Halid Sadiković