U posljednjem broju „Start BiH“(br.561) legenda bosanskohercegovačkog novinarstva Senad Avdić se prisjetio dvojice bh novinara,koji su u međuvremenu preminuli, u kolumni „Dejavu“.Prenosimo dijelove teksta koji se odnose na novinare i ljude iz dva grada Bosne i Hercegovine:Banja Luka i Ljubuški.
„U Banjoj Luci je prošle nedjelje umro MIŠO VIDOVIĆ,novinar,dugogodišnji dopisnik Federalne televizije iz ovog grada.Strepio sam zadnjih godinu-dvije za njegovo zdravlje,u jednom sam se trenutku,prošle godine,ponadao da je uspio premostiti tešku bolest koja ga je napala,nažalost,pokazalo se da je poboljšanje bilo privremeno,a opaka bolest se povratila i definitivno ga uzela.Mišina smrt me rastužila u istoj mjeri i na isti,neizbrisiv način u kojoj me prije nekoliko mjeseci pogodio odlazak MLADENA BOŠNJAKA,još jednog dragog prijatelja i kolege novinara iz Ljubuškog.
Bili su Mišo i Mladen dva potpuno različita karaktera,prvi je bio samozatajni,staloženi,odmjereni i pedantni novinarski profesionalac,drugi je bio temperamentni,violentni Hercegovac,širokih poteza,neukrotive duhovitosti,kozer i veseljak.I jedan i drugi su,međutim,bili skoro raritetni primjerci iste novinarske vrste koja je godinama na izdisaju,koja iščezava u novom medijsko-novinarskom poretku:dopisnici iz unutrašnjosti,tako se zvala,a i još se negdje u životu održava ta neobična,dragocjena čeljad.Dopisnici iz unutrašnjosti,novinari sa terena predstavljali su nekada sol novinarstva,njegovu suštinu daleko od prijestolničkih „igri prijestolja“,urota,talova,karijerizma i udvorništva Onima Gore.Dopisnici su bili osuđeni na pisanje i snimanje,oni najbolji među njima,koji su izbjegli palanačkom utjecaju i ucjenama provincijskih vlastodržaca,bili su najbolji među svima nama novinarima:Slavko Gotovac,iz Livna,Mustafa Cico Arnautović,iz Trebinja,Ibrahim Halilović,iz Mrkonjić-Grada,Toni Skrabinac,iz Bugojna,Omer Vatrić iz Mostara,Petar Miloš,iz Tomislav-Grada,kasnije i Željka Mihaljević,ili nekad davno Gojko Berić,iz Dubrovnika,Tihomir Lešić,iz Tuzle…
Mišo Vidović u Banjoj Luci i Mladen Bošnjak u Ljubuškom bili su skoro posljednji izdanci tog,u međuvremenu prezrenog i odbačenog,novinarskog ceha,dopisničkog.I sa jednim i drugim sam surađivao prije više od trideset godina u mjesecima koji su predhodili ratu koji je tutnjao u pozadini svakog njihovog teksta i svakog mog telefonskog razgovora sa njima.Mišo Vidović je bio dopisnik „Slobodne Bosne“ iz Banja Luke u neizvjesnim,tegobnim predratnim mjesecima,pisao je u tandemu sa još jednim kolegom i odanim prijateljem i tekstove su potpisivali pseudonimima.Nisam siguran da li je više od dvoje-troje ljudi u redakciji znalo ko se krije iza tih pseudonima.Pisali su o ratnoj atmosferi u Banjoj Luci i cijeloj Krajini,o mobilizaciji ljudi za odlazak na ratišta u Hrvatskoj,otkrivali potmulo,sistemski navođeno djelovanje paravojnih formacija na širenje nesnosne psihoze straha među stanovništvom,pogotovo Hrvatima i Bošnjacima…
Sa druge strane,suradnja sa Mladenom Bošnjakom pomogla nam je da na licu mjesta steknemo uvid u proces formiranja vojnih jedinica na jugu Bosne i Hercegovine,paralelizme između HOS-a kao samorodne postrojbe i HVO-a kao pridružene ruke imperijalističke politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.Taj je najprije politički pluralizam,a potom i oružani rivalitet okončan likvidacijom Blaža Kraljevića,Mladenovog prijatelja,i desetak njegovih suboraca u ljeto 1922.godine…“
Priredio:Kemal Mahić
