Kenan Trebičnević već dvije decenije živi u Americi. Sa svoje 33 godine pisac je koji obećava. Njegov roman prvijenac “Bosanska lista” (“Bosnia List”), koji je tek prije nekoliko dana ugledao izloge najvećih američkih knjižara od Atlantika do Pacifika, u izdanju globalno poznate izdavačka kuća Penguin – knjiga je o kojoj bi se ovog proljeća moglo naširoko pričati.
O Kenanovim autentičnim zapisima iz minulog rata u Bosni i Hercegovini, već govore i pišu mnogi američki mediji, a narednih dana, najgledaniji TV program, Oprah Winfrey show u Chicagu, proglasit će ove uzbudljive memoare knjigom sedmice.
Priča o Kenanovoj knjizi počinje prije dvije godine kada je susreo poznatu autoricu Susan Shapiro. Nije ni slutio da ga je dotakao prst sudbine koji će promijeniti njegov život. Bar onaj literarni.
Po struci fizioterapeut u jednoj klinici u boemskoj četvrti New Yorka, Greenwich Villageu, Kenan je dobio pacijenticu koja se oporavljala od povreda. Ali, i Susan je dobila “pacijenta” – bosanskog izbjeglicu s uspomenama dvanaestogodišnjeg dječaka, koliko je Kenan imao 1992. Tada se neumoljivi rat brutalno obrušio i na njegov obiteljski dom u Brčkom. Pomislila je ispravno, da može pomoći ako ga inspirira da, 20 godina kasnije, ispiše svoje autentične memoare – brutalno iskrene, bez mrvice politike, onako kako on to osjeća, sada, kada je uz bosansko porijeklo postao i Amerikanac.
U ekskluzivnom razgovoru za Anadoliju Trebinčević se prisjeća kako mu je Susan Shapiro, koja je inače podučavala novinarstvo na New York Univerzitetu, kazala da već na prvom času od svojih studenata traži da napišu esej “o vlastitom, tajnom životnom iskustvu koje ih je najviše ponizilo”.
“Nasmijao sam se i rekao Susan: ‘Ah, vi Amerikanci, zašto bi neko ko je doživio poniženje uopće pričao o tome?'”, kaže Kenan, napominjući da je u Ameriku došao skrivajući vlastiti ratni bravado iz Bosne. Uz to je još prislonio i znani balkanski mačo mentalitet, po kojem se bol prikriva, naročito ako ta patnja može povrijediti one najmilije ili najbliže ukućane.
Pisanjem protiv traume
“Trebaš pisati o tome, jer to pomaže iscjeljenje”, rekla mu je Susan, prisjeća se naš sagovornik, dodajući: “Te riječi su otključale nešto u meni.”
Kenan je brzo sastavio taj prvi esej, na svega tri stranice o svojim ratnim uspomenama iz Brčkog. Ta priča je Susan podsjetila na “Dnevnik Ane Frank”. Samo što se ovaj put, kako je govorila “radilo o jednom muslimanskom dječaku, u srcu Evrope i to pola stoljeća nakon holokausta nad evropskim Jevrejima”. Esej je objavljen u New York Times Magazinu. Ubrzo se pojavio agent izdavčke kuće, koji je Kenana Trebinčevića i Susan Shapiro, inače njegovu buduću koautoricu – kao u američkim filmovima o neočekivanom uspjehu – ubijedio da Kenan sve to treba proširiti u knjigu svojih autentičnih sjećanja. A memoari se u Americi posebno cijene i dobro prodaju.
U međuvremenu, Kenanove literarne uratke objavili su ništa manje prestižni Wall Street Journal, New York Times Op-Ed page, International Herald Tribune, Salon.com, American Public radio i 2012, posebno čitana Best American Travel Writing Anthology. Ove sedmice njegovu je knjigu predstavio i BBC.
Sa svojih 11 godina, upravo kada je rat u bivšoj Jugoslaviji počeo, Kenan Trebinčević bio je sretni dječak koji je volio trenirati karate, živeći običnim životom svojih vršnjaka na obalama najduže tada jugoslovenske rijeke Save. Ali, kada je rat u njegovoj rodnoj BiH buknuo svom žestinom u proljeće 1992, zlo je zakucalo i na njegova vrata.
(
“Čovjek koji je bio moj drugi heroj, odmah iza mog oca, moj trener karatea Pero, lokalni Srbin koji je toliko puta svraćao u našu kuću, pojavio se s ‘kalašnjikovom’ (puškom AK-47) u ruci i rekao da mi Trebinčevići imamo jedan sat da spakujemo kofere i napustimo naš stan, ukoliko ne želimo da budemo ubijeni. Naš jedini ‘zločin’ bio je to što smo bili bosanski muslimani”, kaže Kenan.
U knjizi je opisano niz sličnih ratnih epizoda, uključujući i zatvaranje oca i Kenanovog starijeg brata u zloglasni koncentracioni logor Luka u Brčkom, te njihovo višemjesečno skrivanje, ponovo u njihovom stanu. Odatle je Kenan izlazio u nabavku životnih namirnica, služeći se lažnim imenom – Igor. Nastavio je to činiti čak i onda kada ga je njegov drugi učitelj, Milutin, prepoznao na ulici dok je nosio kruh za svoju obitelj, pokušavši mu ispaliti metak u glavu: “Uhvatio me za kosu, ali, nekim slučajem, puška se zaglavila dok je repetirao. Brzo sam se otrgnuo, pokupio razbacani hljeb koji je ispao iz mog torbaka i pobjegao kući. Naravno, nisam rekao ni rječi majci ili bilo kome o ovoj epizodi, jer me više ne bi pustili u nabavku. Otac i brat nisu smjeli izlaziti iz stana, a neko je morao donijeti kruh kući. Nastavio sam to raditi, samo puno opreznije, izbjegavajući susrete takve vrste”, kaže Kenan.
Ali, priča iz Trebinčevićeve sve popularnije knjige dobija svoj literarni i životni krešendo tek kada mnogo godina kasnije, nakon izbavljenja iz pakla bosanskog rata, izgleda, ipak uz trajni nezaborav, u američkom egzilu, on i njegov brat, odlučuju udovoljiti želji svog 72-godišnjeg oca da otputuju nakratko u Bosnu. Otac je nakon preživljenog moždanog udara “možda osjećao svoju smrt”, želeći što prije vidjeti svoj rodni kraj.
“Moj stariji brat Eldin i ja osjetili smo kako ne možemo odbiti tu očevu želju. Ja sam se usput pravio da mi to činimo samo da bismo udovoljili njemu. Ali, ja sam već bio tridesetogodišnjak koji je shvatio kako je došlo vrijeme da se suočim sa svojom prošlošću. Želio sam vidjeti familiju koju nisam vidio dvije decenije. No, čim sam odlučio posjetiti svoju domovinu, počeo sam se suočavati s osvetničkim fantazijama, o tome što bih želio učiniti svakome onome ko nas je izdao”, ispričao je Trebinčević u intervjuu za AA.
Put u Bosnu
Spremajući se za taj put, Kenan počinje praviti svoju osobnu “bosansku listu”, onoga što mora uraditi i koje sve ljude mora sresti tokom borakva u kratkoj posjeti svome rodnome gradu.
“Kada se Amerikanci spremaju na godišnji odmor, kojeg namjeravaju provesti na Karibima ili u Evropi, oni sastave listu lokacija koje žele posjetiti i listu onoga šta žele učiniti. Umjesto znamenitosti i provoda, moja se lista ubrzo sastojala od posjeta grobljima, spomenicima i mjestima na kojima je utisnuta moja prošlost. Tražio sam svoje dječačke stope posvuda”, kaže Kenan.
Tako odlučuje na svoju “bosansku listu” staviti odlazak na Perin grob, “kako bih se uvjerio da je doista mrtav”. Zatim, da se suoči sa prvom komšinicom Petrom, za koju je znao da je potkradala pokućstvo njegove majke. Želio je otići i do onoga što je ostalo od koncentracionog logora Luka, odakle su danima čekali najgore vijesti o očevoj i bratovoj sudbini.
No, u zemlji svoga rođenja Kenan je našao nešto snažnije i šokantnije od osvete. A kada je shvatio da svim svojim čulima nikada nije razaznao kako je njegova familija preživjela, osjetio je da o tome treba pisati.
Razmjenjujući prepisku sa gospođom Shapiro, a posebno nakon što je pročitao, kako kaže, “žestoko napisani esej o religijskom progonu njene studentice o vlastitom i iskustvu njene majke, koja je preživjela holokaust”, nešto se, kaže Trebinčević, pokrenulo u njemu. Tako je Shapiro pozvala Kenana na svoj seminar o pisanju knjiga.
“I dok sam se počinjao osjećati kao žrtva koja je izgubila svoje sretno djetinjstvo, došao sam do zaključka kako smo začuđujuće bili sretni”, kaže Trebinčević, govoreći o načinu na koji je njegova obitelj preživjela minuli bosanski rat. Kaže da je “toliko duboko zaronio u tu priču preživljenja, da je poslije izvjesnog vremena mogao sanjati određene sekvence svoje knjige koji su se kasnije tačno uklopili u nju”.
Bosanska knjiga za sve ljude
“Ali, onda je to prestala biti samo osobna stvar, već moralna obaveza da ispričam istinu. Nije to više bilo samo zbog svoje porodice, već zbog naroda kome sam pripadao, a koji je stradao samo zbog toga što je to što jeste. Ali i zbog svakog onoga ko je doživio progon na religijskoj, rasnoj ili nacionalnoj osnovi.”
Prisjeća se kako je njegova koautorica Susan Shapiro često citirala riječi poznate američke novinarke i spisateljice Joan Didion, koja je pisala o moralnoj dezintegraciji urbanog društva: “Pišem da bih otkrila što mislim.”
“To se u mom slučaju pokazalo istinitim”, kaže naš sagovornik. Dodaje i da uopće ne žali kako je stvari i događaje u svojoj knjizi opisao, “naprotiv, pisao sam najbolje što sam mogao”.
On naglašava da je želio napisati priču gledajući očima dvanaestogodišnjeg bosanskog dječaka – muslimana, koji je prošao kroz genocid, i “iz ugla tridesetogodišnjeg američkog državljanina”.
“Nikada nisam mogao zamisliti da bi naši susjedi, bosanski pravoslavci – Srbi, ti naši kućni prijatelji sa kojima smo dijelili rođendane i praznike, mogli bacati svoje sunarodjake u koncentracione kampove, ubijati ih i silovati, samo zato što su muslimani. Sada razumijem da ratovi iznjedre ili najbolje ili najgore iz ljudi. Posjeta svojoj domovini kako bi doista shvatio ko su ti stari ‘prijatelji’ i ‘komšije’ koji su, zapravo, sve vrijeme bili takvi, učinila je da taj bol, ipak bude bez lomljave. Njima je rat dozvolio da budu to što doista jesu”.
Upitan koja su njegova osjećanja danas; je li on još uvijek “fantazira o revanšu”, kao što je napisao u jednom od svojih eseja, te kako bi se ti odnosi mogli popraviti do pune obnove povjerenja i pomirenja, Trebinčević kaže:
“Mislim da je nešto duboko ostalo u svima nama Bošnjacima; nešto što se nikada ne može popraviti”.
On ističe da je o tome često razgovarao sa svojim sunarodnjacima, te da je čuo vrlo slična mišljenja.
Ne želim ostati samo žrtva
“Moja koautorica, Susan, govorila bi mi kako je ‘pero jače od sablje’. Shvatio sam da je ova knjiga najbolji način na koji mogu osvetiti svoj narod i svoju familiju. Jednostavno, nisam želio da ostanem žrtva”, govori Trebinčević i nastavlja:
“Pišući ovu priču bio sam u mogućnosti preokrenuti najgore u najbolje iskustvo svoga života. Najveću je radost za mene predstavljalo ponovno ispisivanje historije Balkana kroz pogled jedne Bošnjačke obitelji. Jugoslovenska historija prečesto je bivala zamućena i pisana od strane srpskih političara i akademika u Beogradu, s ciljevima koji su nam tek naknadno postajali jasni”.
Odgovarajući na pitanje što želi reći onim Bosancima koji često ponavljaju kako se nakon minulog rata u BiH “treba praštati, ali zaboravljati nikako”, Kenan kaže da svako treba naći vlastitu mjeru.
“Svako mora pronaći način kako da zacijeli svoju patnju. Ne postoji jedan te isti recept za sve nas. Mi smo svi različiti”, kaže.
“Neko može tvrditi da vas praštanje oslobađa i pronalazi vam mir. Moj mir je u tome da svoju priču podijelim sa svijetom. Ne vidim da sam opečen od loših uspomena ili noćnih mora. Živim veoma funkcionalan život, iako je dijeljenje bola s mojim narodom bilo opterećenje na mojim leđima”.
U svojoj knjizi Trebinčević opisuje kako je njegova majka, koja je u međuvremenu umrla u Americi, voljela gledati poznati film Stevena Spielberga “Schindler's List” (Šindlerova lista) o istoimenom njemačkom industrijalcu koji je spasio na stotine Jevreja, te da je iz njega uvjek izvlačila neku dodatnu humanističku poruku.
“Željela je nas, svoju djecu, naučiti lekciji da uvjek postoje dobri ljudi i da ne treba generalizirati”.
Nema jednake kolektivne krivice
A, kad je 1995. usvojen Daytonski sporazum i time okončan troipogodišnji rat u Bosni, Kenan se prisjeća kako je on, tada buntovni petnaestogodišnji teenager, zajedno sa svojim roditeljima bio razočaran načinom na koji je mir stigao u Bosnu. U jednom trenutku svojoj je majci rekao kako “samo na prste jedne ruke može prebrojati sve Srbe koji su im pomogli”.
“Moja majka mi je rekla da nikada ne smijemo zaboraviti one koji su nam učinili zlo, ali da se isto tako moram sjetiti dobrih ljudi, kao i svih dobrih djela”.
Trebinčević priznaje kako je, sagledavajući vlastitu priču svog spasa i opstanka, iznova uvidio kako se broj onih Srba koji su pomogli njemu i njegovoj obitelji “na vlastito iznenađenje” uvećao:
“Došao sam do jednog broja Srba koji su nam na bilo koji način pomogli, samo da nas spase. Ta lista je u rasponu od običnih civila, do ubica i kasnije osuđenih ratnih zločinaca. U tom vremenu u kojem je vladalo zlo, ipak je bilo suosjećanja za moju porodicu. Prepoznao sam te ljude i njihova djela”.
Odgovarajući na pitanje da li je i kako moguće pomirenje u bivšoj Jugoslaviji, Trebinčević iznosi uvjerenje kako se do potpunog pomirenja “ne može doći sve dotle dok se kolektivna krivica, od strane nekih političara, pokušava podijeliti na sve strane podjednako”.
“Zamislite da je od Jevreja u Drugom svjetskom ratu traženo da isto tako prihvate udio u krivici. U Bosni nikada nije došlo do ikakvog istinskog izvinjenja ili do repatrijacija. A to bi trebao biti prvi korak”.
Daytonski sporazum je prevaziđen
Interesantno razmišljanje mladi autor ima o uzrocima sadašnjih prosvjeda u BiH, kao i o samom Daytonskom sporazumu:
“Nisam iznenađen protestima. Trenutačni nemiri su prosvjedi protiv visoke stope nezaposlenosti. A sve to ima korjene u nepravednom Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995., s kojim je okončan rat u BiH. Iako je predsjednik Clinton učinio plemenitu stvar što je zaustavio taj sukob u Bosni, ‘Dayton’ je bio prljavi posao za Bošnjake. Taman kad se tok konflikta okrenuo u našu korist, NATO saveznici, predvođeni Richardom Holbrookom, zaprijetili su Armiji BiH da će je bombardirati iz zraka ako ne zaustave svoje napredovanje. Poslije tri godine našeg stradanja, nije nam bilo dozvoljeno da se branimo sami”.
Trebinčević kaže, da mu je kao Amerikancu žao što je tadašnja administracija u Washingtonu, preko brzopletog mira i nepravednog mirovnog sporazuma u BiH, 1995. dozvolila da upadne u kontradikciju vlastitih američkih vrijednosti:
“Oni su se sukobili s vlastitim politikama kad je riječ o demokraciji i ljudskim pravima. S ovim pobačajem pravde, oni su nagradili Srbe za genocid, dozvolivši im da zadrže zemlju koju su okupirali, nikada ne dopuštajući prognanicima da se vrate. Predsjednik Clinton je priznao tu nejednakost u kontraverznim dokumentima i snimkama u knjizii ‘The Clinton Tapes’ (Clintonove trake). On je obznanio da su tokom pregovora u Daytonu NATO saveznici osjetili, kako bi ‘nezavisna Bosna bila neprirodna’, kao jedina muslimanska zemlja u Evropi. Britanci, Francuzi i Rusi favorizirali su embargo na oružje bosanskim muslimanima precizno zato što je to održavalo Bosnu u nepovoljnom položaju. Francuski predsjednik Francois Mitterrand rekao je Clintonu da Bosna nikada nije pripadala Evropi!? A jedan britanski dužnosnik govorio je o ‘bolnoj, ali realnoj obnovi kršanske Evrope'”.
Trebinčević isto tako ne krije niti svoje gorko osjećaje prema promašajima Ujedinjenih naroda. UN je priznao svoje greške u BiH u posebnom izvješću generalnog tajnika Kofi Annana 1999., četiri godine nakon pada u ruke srpskih vojnika “UN zaštićene enklave” i genocida koji se nakon toga dogodio u Srebrenici.
“Moj otac je jednom rekao: ‘UN je naš drugi neprijatelj. Zato vjerujem da su Amerikanci jedini sposobni drastično promijeniti Daytonski mirovni sporazum u BiH. On treba biti poništen; treba biti bez oba entiteta i Distrikta Brčko. Danas, u BiH imamo 40-55% nezaposlenih, što je dovelo do stagnacije zemlje, koja načisto ne funkcionira. Lažni mirovni ugovor je samo ovjekovječio pohlepu, korupciju na svim stranama, te strah i etnički šovinizam. Bosna treba demokratske izbore u kojima demokratski izabrana većina vlada, a ne preglomazna administracija”.
Na pitanje koje mu ovih dana često postavljaju: “Kako je biti Amerikanac?”, odgovara, izbjegavajući generalizirati. Umjesto toga nudi obrazac vlastitog američkog iskustva:
“Sve dotle dok demonstrirate vašu vrijednost, bit ćete nagrađivani za vaš naporni rad. Nažalost, u Bosni je sada važno kako se zovete, kakav vam je ‘background’, koja je vaša politička pripadnost i kolika je vaša politička lojalnost, jer to je ono što vas gura naprijed. Ovdje, u Americi, bar prema mom iskustvu, ljudi se više interesuju za vas ako ste druge nacionalnosti, od one njihove”.
(Anadolija)