Ispod ruševina spaljene tophane ljudi su žurke,ne okrečući se na sejmene što su upravljali spasavanjem radnika,ni na muhafiza Seida koji je došao da zvanično ispita kako je lagum mogao eksplodirati pod temeljom carske tophane,razgrtali garež i krš i primicali se prostoru gdje su svi,ponajviše rodbina unesrećenih,očekivali vađenje leševa.Bilo je teško pristupiti tom unakaženom dijelu velike,četvrtaste zgrade podignute od ljutog,hercegovačkog kamena,jer je nepoznati lagumaš,ili više njih,poturio svoje ubojno i podmuklo oružje baš na mjestu koje je spajalo samu livnicu topova sa predvorjem gdje su se hladila grla i obruči topovskih točkova.
Svjetina se svakim časom sve više skupljala i gomila je rasla,natiskavala se u talasima,tako da su sejmeni morali bičevima razgoniti one najznatiželjnije što su prilazili toliko blizu onoj velikoj i crnoj rani na spoljnjem zidu tophane da je svaki čas mogla kakva greda ili odvaljen kamen kome od njih pasti na glavu.
Očevi i braća,sestre i žene izginulih livničara u tophani stajali su malo postranice,izdvojeni od radoznale svjetine svojom boli i imali su pravo da budu ponajbliže otkopavanju ruševine kako bi,ukaže li se potreba,prvi pomogli svojim najbližim.Djeca su,ona najstarija u porodicama,stajala pognutih glava,kao pokisla jagnjad,tužnih lica i plačnih očiju.
Pijuci i nadžaci kresali su polusagorjele grede i dvadesetak argata marljivo su izmahivali lopatama,sklanjali obrušen kamen i još vrele grede.Napredovali su korak po korak.Sigurno,znalački.Svaki novi metar osvojenog prostora prema podzemnim prostorijama gdje su se nalazili postradali livničari izazivao je u masi sve veću i vidljiviju nervozu.
I kod porodica vjerovatno unesrećenih radnika uzbuđenje se sve više počelo očitovati na licima,u pokretima,u očima;svaka uklonjena greda ili odvaljeni kamen,unosio je među njih sve očitiji i snažniji nemir i iščekivanje.Zasigurno se,međutim,znalo da niko od 27 majstora i sapčija što su lili carske topove nije preživio.
Muhafiz je još s ranog sabaha,istom što je kasabu potresao snažan tutanj laguma,donio nekakvu trubu,duduk sa širokim lijevkom i okrenuo mu je čudnovato grlo u podrumski dio tophane i čitav sahat vikao poimenično:“Jašare,sine Memov!Čuješ li me?!Javi se ako ti je živa na ramenu glava!Odazovi se,Rahime,sine Dautov!Čuješ li me,hah?!¸
I tako,sve po redu.Svakog majstora i sapčiju on je poimenično,kao da doziva molitvom kad umre čovjek,izvikivao da se oni odozdo odazovu,da jeknu ili da na bilo kakav način dadnu od sebe znak da ima preživjelih.
Niko se nije odazvao i muhafiz Seid baci ljutito onu trubu,ubrisa suha,spečena usta i reče nešto muhtaru Salihu što je stajao kraj njega,a on trkom,odnekud,kroz šarenilo skupljenih badavadžija,donese testiju s vodom i Seid se,polivajući i bradu i anteriju na prsima,napi.
Tako su sad svi znali da pod tophanom nema preživjelih i svi su kasabljani na neki način pomireni s tom činjenicom,ali i pored toga,oni su svaki pokret argata,što su otkopavali ruševinu,pratili s vidnom nadom u očima,jer niko nije htio vjerovati da baš niko nije preživio ovu strašnu nesreću.Upravo tad jedan od onih što je predvodio radnike u otkopavanju ruševina podiže peškir.To je bio znak za sejmenskog bašu muhafiza Seida da pristupi ispred kasablijske uprave prvi na mjesto nesreće i da o tome sastavi tefter za Carigrad.Jedan radnik s konopcem oko pojasa zakorači onu crnu rupčagu i polako započe da se spušta.Druga četvorica su,pridržavajući konop i polako ga opuštajući,pomagali da ovaj zamakne u krezubu,mračnu rupu u podu tophane.
Muhafiz je bio najbliži načinjenom otvoru i svaki čas se saginjao nad njega,vikao i davao uputstva onom radniku što je spušten i onda okretao čas jedno čas drugo uho kako bi što bolje uhvatio glas o nesreći livničara.
—Glasnije,bog te dabogda ubio!Glasnije,bilmeze!Hah?Šta veliš?Pogorjeli?Pogorjeli,nego šta!Toliki barut pa da ne pogore!Šta veliš?Ima jedan?Jedan?Živ,veliš?!Koliko bilmeze?!Ama,jače,bog te dragi ubio!Jedan?
Seid je glasno vikao,mahao uz to i rukama kao da je onaaj iz podruma livnice pred njim,ljutio se i ponavljao jedva čujan odziv argata.
—Braćo i sestre,neka im je alah rahmetile!Toliko ih je vatra od baruta nagrdila da ih je teško i prepoznati.Sve crni ugljen,jah!Koliko sam razabrao od onog odozdo,jedan je,bogu hvala,živ.Ako ne laže onaj pas Dervo!Čiji je i ko je,ja vam ne umijem reći.Sad ću narediti da se spuste još trojica da počnemo vaditi mejite.Ja bih,braćo i sestre,bio najsretniji da su,s božjom milošću,svi zdravi i čitavi,ali božji su putevi nerazmrsivi.On sve vidi i čuje,on sve određuje…
Čim muhafiz reče da ima jedan živ među 27,žene,djeca,očevi i braća pogorjelih livaca,kao da ih povuče neki nevidljivi konop,odjednom potrčaše prema otvoru na livnici.Svi su se otimali da budu što bliže rupi u koju su već spuštena i preostala trojica radnika.
Dvije žene pod bošćama prljavih ruku od padanja na ugaravljen tratnik ispred tophane i busanja u prsa,ne obzirući se na sejmene što su držali stražu,na vjerske zabrane da ne smiju otkrivati lice na javnim mjestima pred tolikim svijetom iz kasabe,na sramotu,na bilo šta,gurale su sve živo ispred sebe.Jedna od njih je bila starija,očigledno majka jednog od nastradalih livaca,a druga je po godinama i izgledu mogla biti ili žena ili sestra.I obje su vikale uglas,složno kao da se nadmeću u kuknjavi i nekoj dubokoj nadi.Ta ogromna unutrašnja sila bila je toliko snažna da su svi ispred njih izmicali svoja tijela i okretali glave.—Jasire,sine,jesi li ti,majci svojoj,sretan bio!Ooo,Jasire!—vikale su obje nagnute nad otkopinu.
Taj njihov nagao postupak kao da pokrenu i ostalu rodbinu unesrećenih livaca.Jedan starčić što je čitavo vrijeme stajao po strani oborene glave,žuta spečena lica i skrhan malopređašnjom istinom koju je muhafiz Seid naglas izgovorio da živih pod kamenim svodom tophane nema,sada je raširenih zjenica i nakostrješene brade počeo da doziva:—Mehmede,kućo,moja,grdna rano moja,jesi li ocu svom nadživio!?
—Babooo,čuješ li me!?Evo ti ovdjeka tvog Selima!Oooj!
Sad se u dovikivanje nad otvorom umiješao i jedan dječiji glas,očigledno to je bio jedan od onih postarijih dječaka čiji je otac našao smrt u kršu i vatri.Svi su vikali poimenično i tužno i svi su željeli da taj što je nesreću preživio nekim golemim čudom bude,makar i nagorio,makar i sakat,neko od njihovih:otac,muž,brat,sin…
Iza te cike,duboke i bolne,ovamo malo poizdaljeg—oni što su valjda shvatili da im dostojanstvo i razum ne dozvoljavaju da ih bol nadvlada i iznakazi—u poluglas,jedan s drugim,vodili su pomirljive razgovore.Ali i ta prividna staloženost u njihovim glasovima i rezonovanjima skrivala je možda još veću patnju od one glasne i vidljive pred otvorom tophane.
—E,moj,Junuze,brate lijepi,eh…u mene je jedinac.Lahko će tebi biti uz božju pomoć,u tebe su još trojica brkom zametnuta.Šta ću ja jadan i čemeran sam ko ovaj prst,hah?Kuća mi se mrtvim kolcem zameće…
—I trojica i petorica,brate moj,svaki mi je odavde,ispod srca izašo—kimao je drugi,očigledno otac jednog od onih što su ostali spaljeni jutrošnjim lagumom pod tophanom i istovremeno se podizao na prste u golemoj nadi da će onaj preživjeli biti njegov sin,baš on,njegov Nazif.
Umjesto onog preživjelog,argati ispod kamenog svoda tophane počeše da izbacuju mrtvace;sagorjeli i pougljenisani oni više nisu ličili na ljude tako da ih je mučno bilo i gledati.Umjesto jaukanja i dozivanja sada su svi zašutjeli.Povezani nekim tvrdim,jasnim bolom,ali i još tvrđom nadom da jedan od tih mrtvaca što su ležali pred njima na utrini ispred livnice topova nije niko od njihovih najbližih-da je to možda neko drugi:Redžin sin,ili Hilmijin brat,Nazifov Durmo,ili Fatimin muž.Ne,nikako to nije moj Adem,moj Selmo,moj Hurem…Sačuvaj bože,sakloni…Ne daj bože,gluho i ćoravo bilo,zar je to moj Vehib?Svako od rođaka je tajom mislio neku svoju misao,hranio nadom u posljednjim trenucima pred strašnim saznanjem zadnju utjehu u sebi,a argati su mirno,izvježbano i bez natezanja,kao da izbacuju sagorjele grede,izvlačili unakažena,neprepoznatljiva tijela livaca.Oni što su ostali kraj rupe odmah su ih odvlačili i redali po utrini jednog pored drugog i kad započeše brojati,muhafiz Seid viknu:
—E,sad dodajte tog nagorjelog!Ljudi i braćo!Sada ćemo izvući onoga što je preživio!
Taj muhafizov poziv ponovo oživi i pokrenu rodbinu i oni svi-što glasno,što tiho,tek razmaknuvši usnice-poželješe u sebi ili uglas,izgovoriše ime onoga što su ga jutros s prvim sabahom,iz vrućeg dušeka,ispratili na posao u livnicu topova;sva imena se odjednom sliše u urlik,u glad duše i srca,u jauk i strahovanje.
Polako,oprezno,najnježnije što se moglo,argati preturiše prvo noge od onoga što bijaše ostao živ,a zatim i gornji dio tijela.Nosili su ga oprezno ispred očeva,majki,žena,braće i sestara i malo podalje od onih što su bili mrtvi postaviše ga tako da su svi mogli lijepo vidjeti i raspoznati starog Sanduk-babu,Jevrejina što je bio čuven majstor za izlivanje tučanih topovskih đuladi.Taj starac nikog živoga na ovom svijetu nije imao…
I umjesto da se neko poraduje i odahne što je bar on preživio lagum,ljudi se pokunjiše—i radoznale kasablije i ožalošćena rodbina livaca;skukunjiše noseve,uvukoše se u sebe,tako da je zadugo nad tom čudnom slikom ispred livnice stajala tišina.Bilo je,da se ko mogao prišunjati ljudskom biću iznutra i čuti,i onih koji u sebi opsovaše.
I muhafiz Seid s nekim izrazom gađenja na licu nadviri se nad starog sanduk-Babu i odmah se izmače,izvadi tefter i nešto oštro i hitro zapisa,onda pogleda na zaprepašćene i iznenađene rođake:—Božija volja,braćo!Tako je on htio.Alah salamet!
Pa se okrenuo na muhtara Saliha koji je jednako držao testiju sa vodom,namignu mu nešto i obojica žurke,ne obzirući se više,odoše u muhafizat da sastave tefter kojeg će popodne ponijeti menzildžija Zukan u Carigrad…
Izvor:Muhamed Kondžić-HAM-DAGOVA OSVETA