JNA je napala Predsjedništvo iz pet pravaca sa tenkovima, transporterima, specijalcima, ali goloruka sarajevska raja je odbranila grad
Ispod Jevrejskog groblja naši borci i narod kolonu tenkova su dočekali skoro goloruki. U toj grupi branitelja su imali samo jedan tromblon. Znali su ako ne pogode da će svi izginuti. U Parku ispred zgrade Skupštine grada položaj je zauzeo pedesetosmogodišnji Nusret Šišić – Dedo sa svojih pet boraca i tri improvizovane ‘rore’ napravljene od vodovodne cijevi. Pomagali smo ranjenim vojnicima Jugoslavenske armije, a borba se i dalje vodila, sve žešća i žešća. ‘Transporter kod kafića ‘Estrada’ uništio je Alija Miladin. Kada su niški specijalci krenuli od Gundulićeve i Brankove ulice, na njih je svom silinom udario Juka Prazina sa svojim borcima. Na prozoru je postavljen PAM 12,7mm ‘broving’ koji je dejstvovao na tenk kod Skenderije i tjerao ga prema velikom mostu. Naši borci su potpuno potukli daleko jačeg neprijatelja. Spisak ubijenih branilaca Sarajeva tog 2. maja 1992. Sjećanje prim. dr. sci. med. Derviša Tunovića, na događaje u Ortopedskoj klinici
Društvo
Objavljeno 02. Maja 2022. 00:23
Uhapšeni niški specijalci došli da izvrše diverziju, predali su se našim “teritorijalcima” u Sarajevu 2. maja 1992.
PIŠE: NIHAD HALILBEGOVIĆ
Drugog maja 1992., su Jugoslavenska armija i srpske jedinice strahovito granatirale grad. Zgrade su nestajale u plamenu. Sarajlije su doživljavale džehenem (pakao). Nazirao se najteži dan u historiji Sarajeva. Oko 12.00 časova, vojska iz Doma JNA otvorila je vatru na građane koji su stajali na autobuskoj stanici. U 13.30 časova novinar Radija Bosne i Hercegovine, ne znajući za događanja ispred Doma JNA, zove telefonom Drugu armijsku oblast. Javlja se potpukovnik (ime nepoznato). Razgovor je snimljen i tekao je ovako: Novinar: ‘’Znate li šta se ovo dešava?’’ Potpukovnik: ‘’Znamo’’, Novinar: ‘’Čitavo jutro se Sarajevo tuče artiljerijskim oružjem’’, Potpukovnik: ‘’Znamo da to tuku Zelene beretke, tuku po Palama i provociraju da bi Armija odgovorila. Isti takav metod je poznat, a onda se Armija optužuje da je kriva za sve.’’, Novinar: ‘’Potpukovniče, Armija nije napadnuta.’’ Potpukovnik: ‘’Mislim da to nije istina’’ i prekida vezu.
I dok je vođen razgovor između novinara i potpukovnika iz Druge armijske oblasti, jedinice Jugoslavenske armije napadaju na Predsjedništvo BiH.
Pravci napada Jugoslavenske armije na Predsjedništvo su bili:
Vraca – tranzit – Skenderija – zgrada Predsjedništva.
Komanda Druge vojne oblasti (Podbistrik) – zgrada Predsjedništva.
Kasarna Maršal Tito – Marijin Dvor – zgrada Predsjedništva.
Vojna bolnica – Marijin Dvor – zgrada Predsjedništva.
Rezervni pravac, Pionirska dolina – zgrada Predsjedništva.
Sa više mjesta, u sadejstvu sa motorizovanim jedinicama, je krenula i pješadija (dobro obučeni niški specijalci sa najsavremenijom opremom). Motorizovane jedinice su krenule sinhronizovano na osnovu komande iz jednog centra.
Tenkovi Jugoslavenske armije su pošli iz pravca Grbavice (tri tenka). Prvi tenk su naši borci (policija, rezervni sastav policije i specijalci) uništili kod Vrbanja mosta. Drugi tenk se probio do pješačkog mosta na Skenderiji, odakle je dejstvovao. Prva granata (pancirna) je pogodila zgradu Skupštine grada, kabinet sekretara Sekretarijata za odbranu (autora ovog teksta) i napravila veliku štetu. Druga granata je promašila (prošla između zgrada Skupštine i Predsjedništva). Treća je pogodila zgradu Predsjedništva. Ubrzo se tenk udaljio prema širokom mostu, kod Skenderije, očekujući kolone Jugoslavenske armije iz drugih pravaca.
Tenkovskom granatom je pogođen kabinet Sekretara Gradskog sekretarijata za NO (autora ovog teksta)
Tranzitom iz pravca Vraca je krenula kolona tenkova, kako bi zauzela položaje i dejstvovala prema Predsjedništvu.
Ispod Jevrejskog groblja naši borci i narod kolonu tenkova su dočekali skoro goloruki. U toj grupi branitelja su imali samo jedan tromblon. Znali su ako ne pogode da će svi izginuti. Nije bilo izbora. Jedan od njih je opalio i pogodio prvi tenk u gusjenicu. Tenk je djelimično onesposobljen i počeo se okretati u mjestu. Drugi tenk Jugoslavenske armije mu je prišao i odvukao ga. Ostali su se tenkovi okrenuli i vratili nazad (pobjegli).
Tenkovi na Skenderiji
Prije nego što je počeo napad na Predsjedništvo, Gradski centar za obavještavanje je dobio podatke o kretanju motorizovanih jedinica Jugoslavenske armije.
Obavijestili smo mjesne zajednice i pozvali naše slobodne jedinice i pojedince da dođu da brane Predsjedništvo. Sa više strana su dolazile grupe boraca, zauzimale su mjesta (položaje) u blizini Predsjedništva. U Parku ispred zgrade Skupštine grada položaj je zauzeo pedesetosmogodišnji Nusret Šišić – Dedo sa svojih pet boraca i tri improvizovane ‘rore’. O tome on piše: ‘’Istovremeno sam iz sastava moje ekipe uzeo pet boraca i sa tri cijevi postavio zasjedu u parku, ispred Skupštine, tako da sam bio siguran da kolona koju sam očekivao iz pravca Vojne bolnice ni u kom slučaju neće proći prema zgradi Predsjedništva, znao sam da je došao odlučujući momenat – biti ili ne biti, i upravo sam se odlučio da, po cijenu života, ne umaknem pred agresorom.’’[1]
Sa minobacačem koji je sam izradio od vodovodne cijevi 92 mm (cijev uzeta na otpadu) je Šišić Nusret – Dedo branio Predsjedništvo i tom prilikom zapalio agresorsku kolonu iz parka kod Skupštine grada “Kada smo u aprilu u onoj akciji (iz “Pretisa” Vogošća) osvojili mine i rakete protivnik je rekao da su nam beskorisne jer nemamo adekvatno oružje.Međutim, kao što ste vidjeli, ja sam se i tada snašao” govori Dedo, pokazujući nam minobacač sopstvene proizvodnje. Oslobođenje 11. avgust 1992. (Snimio: Elvedin Kantardžić)
Pored Dedine grupe, u parku je bilo još boraca. Bio je tu i Haris Lukovac, komandant ‘Bisera’ sa dijelom svoje jedinice, a na zgradi Skupštine grada su se rasporedili specijalci ‘Bosne’. Svi su sa nestrpljenjem očekivali kolonu. Ja sam bio u Skupštini grada, u blizini jednog prozora. Srce hoće da iskoči. Kažem u sebi: ‘’Hajde više, dolazite!’’ Nisam to ni izgovorio, kad zatutnja, zabruji, i eto ti kolone iz pravca Vojne bolnice. Očekivali smo je, ali kad se približila parku, steže se nešto oko srca. U koloni je bio jedan transporter, vojni džip sa mitraljezom, vojni kamion sa 28 vojnika (specijalaca) i vojno sanitetsko vozilo.
O tome Haris Lukovac priča: ‘’Specijalci su nam iz Skupštine stalno dovikivali da ne otvaramo vatru prvi. I, nismo. Najprije smo dočekali rafal iz mitraljeza M84, nakon čega je nastao haos.’’[2] Dedo je opalio iz rore i zapalio transporter. Zapucali su i drugi. Sve je naokolo gorilo. O tome Dedo piše: ‘’Preciznim pogotkom u transporter došlo je do paljenja istog, a istovremeno su iz transportera uslijedile jake eksplozije koje su prenijele požar na cijelu raskrsnicu, tako da je vatrom obuhvaćena cijela raskrsnica. U toj stihiji spaljena su sva gore navedena vozila i tramvaj koji je bio parkiran na raskrsnici.’’10
Ovako su izgledali vojnici JA poslije bitke za Predsjedništvo, 2. maja 1992. godine. I oni su imali pravo na život, ali su im to pravo uskratili njihovi političari i oficiri, koji su sanjali “Veliku Srbiju” i u tom suludom snu su poslali veliki broj vojnika u smrt.
Gledao sam dosta ratnih filmova, ali nisam nikada vidio i doživio takvu borbu, strahovite pucnje sa svih strana, prasak i eksplozije. Tako nešto ne može dočarati ni jedan pirotehničar.
Čuo sam strahovite vriske i plač onih koji su preživjeli ‘Dvojica srpskih vojnika su spašeni iz tog užasa. Teško ranjeni, prevezeni su na Traumatološku kliniku bolnice Koševo, gdje su pregledani i ostavljeni na dalje liječenje. To su bili: Pejić Milan, rođen 1973. godine, iz Prokuplja, Pajić Dragan, rođen 1971.godine, iz Novog Sada. Oba vojnika su razmijenjena 6. maja 1992. godine.’[3]
Dok je gorjela kolona vojnih vozila, čule su se strahovite eksplozije i jauci ranjenih: ‘’Upomoć, upomoć!’’ Iako je bilo izuzetno opasno, mi smo im pomagali. Herojstvo u ovoj bici nema granica, ali i humanosti kakva se ne pamti. Pomagali smo ranjenim vojnicima Jugoslavenske armije, a borba se i dalje vodila, sve žešća i žešća. Pristizali su novi momci i odmah zauzimali položaje. Pogled mi se zadržao na mostu, kod Skenderije. Iz transportera su iskočila i odmah položaj zauzela dvojica vojnika Jugoslavenske armije (niški specijalci), a transporter je nastavio vožnju pravcem pokraj Vrhovnog suda, bježao je.
Dvojica vojnika Jugoslavenske armije iskaču iz transportera i zauzimaju položaje
Sa šestog sprata „Rapidovog nebodera“ srpski snajperista je pucao po parku i zgradi Općine Centar.[4] Imao je saučesnike u toj zgradi i uz njihovu pomoć mijenjao je položaje. Ranio nam je jednog momka, pokraj Koševskog potoka. Ne znam da li je preživio. Kada su ga unijeli u zgradu bio je još živ. Imao je na sebi majicu i farmerke i neke stare patike. Snajperista je teškom mukom neutralizovan.
Sa ovog nebodera su srpski snajperisti ubijali građane Sarajeva
Tada unose u hol Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu još jednog mladića. Rana je bila velika. Krvario je. Ubrzo je umro. Pitam se – čiji li je ovo sin?
Transporteri Jugoslavenske armije su zauzeli ključne pozicije u gradu, ali su se naši momci dobro držali. Jedan transporter Jugoslavenske armije je zaustavljen kod nekadašnje prodavnice ‘Kluz’, u Titovoj ulici, a drugi je uništen kod kafića ‘Estrada’. Prema kazivanju Almedina Miladina: ‘’Transporter kod kafića ‘Estrada’ uništio je moj amidža Alija Miladin’’13 Tri transportera su krenula iz „Kasarne Maršal Tito“ prema zgradi Predsjedništva. Došli su blizu parka, kod zgrade Skupštine grada i kada su vidjeli da je kolona Jugoslavenske armije, koja je došla iz Vojne bolnice, doživjela poraz i da gori, napravili su polukrug i pobjegli nazad pored zgrada „Rapidovog nebodera“ i Vrhovnog suda prema „Kasarni Maršal Tito“. Također, vidim transporter koji se povlači sa Skenderije prema drugoj armijskoj oblasti.14
Naši borci su bili dobro raspoređeni oko zgrade Skupštine grada, Predsjedništva i Sindikata. Dobro se čuvao i Koševski potok.
Transporteri Jugoslavenske armije koji su iz više pravaca napadali Predsjedništvo, naišli su na jak otpor branitelja, pa su se morali povući
Gradski Centar veze i Centar za obavještavanje je u funkciji. U 15.40 časova sam dao saglasnost da se uključe sirene opće opasnosti, prvi put poslije 47 godina. Počelo je sa radom VOJ (vazdušno osmatranje i javljanje), kojim sam posredno rukovodio.
U prizemlju zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine je bila manja jedinica vojne policije u formiranju, na čelu sa Sifetom Podžićem. Jedan dio jedinice ‘Biseri’ je bio u zgradi, a drugi na položaju. Na prvom spratu zgrade Predsjedništva, u sobi Franje Borasa, je bio dio specijalne jedinice (pet boraca), koju smo zvali ‘jedinica iz hotela Zagreb’ sa komandantom rahmetli Enisom Srnom, proslavljenim borcem, starješinom i herojem. Na prozoru je postavljen PAM 12,7mm ‘broving’ koji je dejstvovao na tenk kod Skenderije i tjerao ga prema velikom mostu. Drugi dio Srnine jedinice je bio raspoređen u ulici Valtera Perića (zgrada Valtera Perića – računarski centar PBS – ‘Steleks’ do Vrbanja mosta). Tu je sa svojim borcima bio Dževad Topić – Topa. Njegovu smo jedinicu zvali ‘jedinica iz hotela Beograd’. U borbama za Predsjedništvo učestvovali su i Bajramović Ćelo, sa dijelom svojih specijalaca, dio specijalne jedinice Keme Ademovića i policajci iz rezervnog sastava MUP-a.
Kada su niški specijalci krenuli od Gundulićeve i Brankove ulice, na njih je svom silinom udario Juka Prazina sa svojim borcima (bili su u običnim vozilima) i bukvalno se sa njima sudario. U ovoj borbi je bilo dosta ubijenih i ranjenih. I Juka Prazina je u toj borbi teško ranjen. Donesen je do apoteke ‘Radnik’. U bolnicu ga je na Traumatologiju, automobilom prevezao vozač Skupštine grada, pokojni Krešimir Trboglav – Krešo.Vozeći se do bolnice, jedva su izvukli živu glavu, pošto su borbe bile još žestoke. Naši borci su potpuno potukli daleko jačeg neprijatelja.
Izvojevana je velika i značajna pobjeda.[5] Sarajevska raja je toga dana „rasturila“ jedinice Jugoslavenske armije.
Spisak ubijenih branilaca Sarajeva tog 2. maja 1992.
Borba nije ni utihnula, još su se čuli sporadični pucnji, a na Sarajevskom aerodromu je uhapšen Alija Izetbegović, legalni i legitimni predsjednik države Bosne i Hercegovine. ‘’Sa pregovora u Lisabonu, toga dana vraćao se predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović sa svojim saradnicima i umjesto u svoj kabinet dospio je u zarobljeništvo, uhapšen je na aerodromu i odveden u Lukavicu. Bilo je to klasično gangstersko hapšenje“, reći će danas jedan od sudionika tih događaja Nurudin Imamović – Dinče, pratilac i čovjek koji se ni u najtežim trenucima nije odvajao od Predsjednika. Ne voli se sjećati toga.16 Predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović je uhapšen u 19.00 sati, a mi smo saznali za hapšenje u 20.23 sata, zahvaljujući snalažljivosti urednika ‘Dnevnika’ Senada Hadžifejzovića.
Scenario hapšenja i dalja događanja su dobro poznati javnosti, pa nema potrebe da o tome pišem.
Tu veče nisam oka sklopio. U mislima mi je bio naš Predsjednik. Velika pobjeda je iza nas, ali je Alija Izetbegović uhapšen. Šta li će biti? I dok mi u Bosni i Hercegovini pratimo događaje i plašimo se za sudbinu našeg Predsjednika, Srbija se veseli. Nedžad Brkić iz sela Piskavica, kod Gračanice, je u to vrijeme služio vojsku u Jugoslavenskoj armiji i on kaže. ‘’Zadesio sam se u kasarni u Petrinji kada je 2. maja uhapšen Alija Izetbegović. Na televiziji Srbije je sa oduševljenjem emitovana vijest o njegovom hapšenju. Odmah je puštena pjesma ‘Nema te više Alija’, i nije dugo skidana s programa. Vojnici srpske nacionalnosti su urlikali od sreće, a meni su suze same navirale na oči. Razmišljam -šta li će biti sa predsjednikom Alijom, moram se nekako odavde izvući i doći do Bosne da je branim.’’[6]
U nesanoj noći, 2/3. maja, čitam Izvještaj o posljedicama napada Jugoslavenske armije i srpskih jedinica na Sarajevo i pokušaj zauzimanja Predsjedništva: ‘’Požari na Džeki, Grbavici, Otoci, Šopingu i dr. Pogođena zgrada Sindikata, zapaljena firma IRIS (inžinjering računarskih i informacionih sistema) u staroj zgradi električne centrale, crkva Svetog Vinka, Stara pravoslavna crkva, Dom milicije, zapaljena zgrada Glavne Pošte, Skupštine grada i Općine Centar, Ministarstva unutrašnjih poslova, tržni centar Hepok, zgrade Narodne banke, robne kuće Zema i prodavnice konfekcije ‘Kluz’, RTV Dom, TV predajnik Hum, Višegradska kapija, Ekonomska škola, zgrada Hitne pomoći, Socijalno osiguranje, Elektrotehnička škola, Elektroprivreda BiH, hoteli ‘Bristol’, ‘Central’ i ‘Beograd’, Poslovna zgrada UPI, Kreditna banka (kod hotela Europa), Republički zavod za statistiku, Skupština
Zapaljene zgrade Skupštine grada i Općine Centar
Zapaljena zgrada električne centrale “Valter Perić”
Granatirana Ekonomska škola i branitelj Sarajeva (2. maj 1992. godine)
Sjećanje prim. dr. sci. med. Derviša Tunovića, na događaje u Ortopedskoj klinici UMCA Sarajevo, 2. maja 1992. godine
„Do 2. maja 1992. godine imali smo već ratno iskustvo od skoro mjesec dana. Tada smo još imali i struju i vodu, pa smo, u tom pogledu, bili u zadovoljavajućem stanju. Na dan 2. maja 1992.godine, ja i čitav radni tim smo bili dežurni po radnoj šemi. U timu sam imao 9-10 ljekara. Tog jutra sam na posao krenuo oko 9 časova, ulicom Krenjčevićevom, gdje i stanujem, pored Vojne bolnice i dalje kroz park, pored Druge gimnazije i do Klinike. Stanje u Sarajevu je relativno mirno. Bio je topao i sunčan majski dan. Čula se sporadična pucnjava u okolini. Po dolasku na Kliniku, nakon uobičajene pripreme za rad, te uobičajenog preuzimanja posla i vizite na odjeljenjima, čule su se sve češće i jače eksplozije po gradu, a naročito u centru grada.
Ubrzo učestalo počinje stizati veći broj ranjenika, o čemu me obavještava Tim na prijemnom polukliničkom punktu. Javio sam se kući. Telefon je još radio. Moja supruga kod kuće je bila u panici, jer se po Marindvoru i oko naše zgrade nemilosrdno pucalo i, kako je rekla, „sve gori“.
U toku drugog razgovora, prekinula se telefonska linija i ja nisam imao više kontakt sa porodicom. Čuo sam da je izgorjela Glavna pošta i od tada su telefoni „ugašeni“. Klinika se punila ranjenicima, najčešće vrlo teškim, sa kompleksnim povredama svih sistema. Na prijemnom punktu radile su dvije prijemne operacione sale, a pripremali smo se za tri glavne operacijske sale. Na prvom spratu – operacioni trakt.
Odjeljenje za intenzivnu njegu i hodnik na prvom spratu su bili puni ranjenika. Primijetio sam da ima puno ranjenika u uniformama JNA. Uglavnom, sa oficirskim činovima. Svi su zbrinuti. Dvije ekipe ljekara već su radile u glavnom operacionom punktu. Spremao sam se i ja u operacionu salu, ali sam morao dati još neke organizacione instrukcije. Svaki član ekipe, na svim nivoima, je radio nesebično. Nije bilo zastoja, neslaganja i sl. Vidio sam i prisustvo ljudi iz UNPROFOR-a. Tu su pravili spiskove ranjenih, a pokretne oficire JNA, po dogovoru, su odvodili na razmjenu. Pri prolasku prema Operacionoj sali, u Intenzivnoj njezi uočio sam jednog mladog čovjeka, opečenog po licu i tijelu, ali svjesnog. Zbrinjen je i mogao je da razgovara. Bio je vojnik JNA. U razgovoru je rekao da se nalazio u jednom od transportera koji su zaustavljeni na mostu kod Skenderije. Rekao je da je iz Srbije. Uzeo sam broj telefona njegovih roditelja. Stanovali su u blizini Niša. Odmah sam okrenuo broj njihovog telefona. U to vrijeme, oko 12.00 časova, telefoni su još radili. Javila mu se majka. Ja sam joj kratko objasnio šta se desilo, a ona, sa nevjericom, zbunjena, nije znala o čemu se radi. Prekinuo sam dalji razgovor, jer nisam imao vremena za duži razgovor. U toku dana, taj vojnik i većina od njih su razmijenjeni. Nad nekima je prethodno izvršen složen operacioni zahvat.
U tom vremenu sam otišao u Operacionu salu, gdje sam proveo oko 19 sati. U pauzi dvije operacije, doznao sam da ne rade lokalni telefoni, te da je onemogućena svaka komunikacija među klinikama, posebno za transfuziju krvi. Koristio sam lokalne rezerve krvnih derivata i reanimacionih sredstava.
Drugog maja 1992.godine, sve klinike u UMC bile su pretrpane ranjenicima, naročito Traumatologija.
U ranim poslijepodnevnim satima, pokušavao sam uspostaviti kontakt sa policijom na Bjelavama. Nisam uspijevao. Došao je Fadil Čerimagić, u maskirnoj uniformi, (od ranije moj poznanik i prijatelj) i pitao me – šta je doktore? Sve sam mu objasnio i onda je on preuzeo kontakt sa policijom iz Zavoda za transfuziju krvi. Tako, zahvaljujući njemu, snabdjeveni smo potrebnim količinama krvi tokom čitavog dana i noći.
U kratkoj pauzi, oko večernjeg Dnevnika, saznao sam za događaje kod Skenderije i za zarobljavanje predsjednika Alije Izetbegovića. Dalje nije bilo vremena za opuštanje i slušanje programa.
Pravim vizitu u podrumu Klinike, gdje je smješteno oko pedesetak ranjenika. Primijetio sam dva vrlo teška ranjenika, u izuzetno teškom traumatskom šoku, jedan se zvao Omer, a drugi Mirsad. Omer je bio ranjen u nogu, ispod koljena, bio je u šoku, skoro mrtav. Odmah je reanimiran i kasnije operisan, ostao je živ. Mirsad je ranjen u predjelu ramena i u blizini ključne kosti. Imao je povredu velikog krvnog suda i nervnog pleksus-a. U kasnim noćnim satima, ja i profesor doktor Fuad Šišić smo izvršili operaciju do kasno ujutro. Preživio je, ali je ostao invalid usljed povrede pleksus-a. Ovu dvojicu pominjem kao primjer, jer im se sjećam imena…“