- Kategorija: Ante Granic
- Objavljeno subota, 06 Mart 2010 14:43
- Klikova: 1882
I tako je i bilo .Uglavnom je tako bilo!
A svaki put,kad bi Hazim dolazio u fra Ilijinu celiju na molitvu,sto se desavalo
vrlo rijetko i to samo petkom,fra Ilija bi se tada uvijek nasao u “nekom poslu”
u dvoristu ,ili oko crkve. To nije promaklo ocima saldzija klobuckih koje
su,doduse,to samo tiho i gotovo bezglasno saputale-kako” fra Ilija u crkvenom dvoristu
“UZIMA AVDES!”…
To do fra Ilije nije dopiralo,niti se ko osudjivao da se na taj nacin s njm sali,
ali je dopiralo do Hazima- koji se grohotom smijao ovoj seljackoj “ujdurmi”.
Medjutim,ni on nikada nije smio da to,cak ni u sali,isprica fra Iliji.
Tako su tekli Hazimovi jednolicni dani u Klobuku,sve do jednog
dana!..Jednog dana,kad se oko Hazima okrenuo svijet.Kad se oko Hazima sve izmijenilo.
Naime,fra Ilija je pao u postelju,danima se nije oglasavao,a u celiji nikoga nije
htio da prima.Djeca su ostala bez Vjeronauka,a Hazim bez fra Ilije!Neocekivano i odjedanput,poceli su da teku dani bez fra Ilije.
A jednog od tih dana, dotrcala je do Hazima ona mala djevojcica Marecka i
saopstila mu da ga fra Ilija hitno zove u “celiju”,i to odmah!
Hazim je trkom stigao do celije fra Ilijine i pokucao .Niko se nije javljao.I
tako dva-tri puta,a onda lagano…otvorio vrata…Na krevetu je lezao fra Ilija
u habitu,blijed u licu kao brasno, i bezglasno otirao svojom teskom,starackom rukom,znoj sa cela….
-Sjedi Hazime…
Hazim je sjeo i primakao se blize.Fra Ilija je,gledajuci nepomicno u jednu tacku
na plafonu!,mirno nastavio:
-Starost je,moj Hazime,kao mladost koja je zauvijek prosla.Kad covjek ostari,i
onemoca…ev ovako kao ja,onda su svi putevi teski,razdaljine duze i usponi strmiji..!
I sto je najteze,govorio je sa zastajkivanjem fra Ilija,sve se tada okrene protiv
starosti…Sve osim Boga!A Bog je jedan,moj Hazime.Kao sto je i ovaj prolazni zivot
covjekov -jedan. A Bog je jedan,moj Hazime,ma kako mu se mi molili-govorio je fra
Ilija,kao da pravi uvod za nosto sto je vazno,sto je vrlo vazno!
-Ti si,moj Hazime,mlad i vole te te ljudi ovdje.To je vazno.To je jako
vazno!…Nego,imam jednu ideju:Bili Ti,Hazime,ako ti nije tesko i ako,s tim u
vezi,nemas nekih vjerskih zapreka i smetnji…BI LI TI MOGAO MENE DA ZAMIJENIS I PREDAJES
VJERONAUK UMJESTO MENE,DOK SE JA PRIDIGNEM?A ja bi ti pripremio Program .?
Sjedeci na onom kamenu pored fra Ilijinog groba!,profesor Hazim Krehic se
trze,malo se strese,cak se i nasmija prilazeci blize grobu, da bi po njemu rasprostrao ruze
iz buketa koga je ovdje donio.Tri najljepse ruze povezao je jednu za drugu i
stavio ih na kriz ,na ono mjesto gdje je bilo fra Ilijino ime.I tu,kao i
uvijek,Hazimu je lice fra Ilijino bilo zivo ispred ociju,kao da je sada- tu ispred njega.
I toga se sjecao nebrojeno puta u svom zivotu,posebno u vrijeme studentskih
dana,za vrijeme kojih je,onako nostalgije radi,uvijek nosio medju studentskim
skriptama i onaj fra Ilijin “PROGRAM VJERONAUKA”.Ali,kao i danas pred njegovim
grobom,nikada nije mogao da objasni-zasto uvijek kad se sjeti te scene u fra
Ilijinoj celiji,odmah predje sa mislima i na fra Ilijinu sahranu,na kojoj je on bio prisutan i
sjedio na ovom istom kamenu na kome sjedi i sada,tuzan kao i na sahrani.
I tu”,kao i danas ovdje,on je u mislima bio u fra Ilijinoj “celiji”u kojoj je
prvi put zaplakao kao dijete.
Naime,JEDNOGA DANA FRA ILIJA NIJE DOSAO U SKOLU.Ni sutradan.Ljudi koji su
dolazili do Crkve,pricali su da fratar nece nikome da otvara vrata ,uzalud su ga zvali.
Drugoga dana,direktor skole je poslao Hazima da ga udobrovolji da otvori vrata ,jer se zakljucilo da Hazima fra Ilija nece odbiti, osim toga Hazim je jedin i imao kljuceve od njegove “celije”.
U Dnevniku skolskom bilo je tada upisano ..”Da je fra Ilija te noci ,i to u
snu,ispustio svoju plemenitu dusu i otisao ,po Bozijem pozivu,u ljepsi i vjecni
svijet.
Njegovo ukoceno tijelo ,ispruzeno na krevetu u celiji,pronasao je ucitelj Hazim
Krehic ,provalivsi vrata,posto se fra Ilija na pozive nije odazivao,a kljuc je
ostavio u zakljucanim vratima.Iznutra!
I to je bila ta scena u fra Ilijinoj “celiji”koje se Hazim najcesce sjecao i
zasuzio,kao i danas na ovom kamenu pored fra Ilijinog groba.I svaki put u takvim situacijama,
Hazim bi,kao neizljecivi optimist, prelazio na onaj dan kad je od fra Ilije
zamoljen da predaje vjeronauk u Klobuckoj skoli.I kad je to prihvatio,uglavnom iz ljubavi
prema fra Iliji,i prema djeci.I to su dani kada je Hazim poceo da radi
novi,dodatni posao.Bila je to velika senzacija za skolu,za selo pa i za cijelu
Bekuju i Nahiju.
A bilo je protesta,komentara,cak i prijetnji.Nije sala da se nesto desi u
Klobuku sto se nigdje i nikada nije desilo.Nikada!
Sto se nigdje i nikada nije desilo,i to u selu u kome se pjevalo:”Klobuk selo u
cara te nema,jer u tebi turske kule nema”!..I onda bas tu da katolickoj djeci
vjeronauk
predaje jedan musliman-govorkalo se,sa puno nevidljivog,ali i stvarnog ogorcenja.
Ali,sve je to u svojim rukama cvrsto drzao fra Ilija i uspjesno,bez
pogovora,neutralizirao-i to,prvo cutanjem,ignorancijom i velikim autoritetom u
narodu.A taj autoritet je bio iznad svega toga.Na kraju,fra Ilija je i sa oltara ,onako
onemocao,najavio -da o vjeronauku ima ko da brine ,i da o tome nema vise nikakve price!.
I tako su sve price o vjeronauku u Klobuckoj skoli,bar javno,prestale.Sve dok
nije dosao kraj skolske godine.A onda je sve krenulo u
drugom,neocekivanom,pravcu.
Skolski inspektorat se posebno pozabavio skolom u Klobuku,i posebno
predmetom:VJERONAUKA…A i rezultat je bio iznenadjujuci!…
Glavni skolski inspektor je,uz saglasnost fra Ilijinu,dao najvecu ocjenu Cazimu
Krehicu,predavacu predmeta VJERONAUKA u klobuckoj skoli!Ali,ne samo to.Usto je
dosla i nagrada od hiljadu dinara.Hiljadu dinara-godine 1920!
Kako seljaci sve mjere svojim mjerilima,mnogi su bili gotovo zabezeknuti-kako
neko moze dobiti tolike pare za koje se moze kupiti-najbolja krava?!(SUTRA ZAVRSETAK)