Kako je nastala poznata sevadlinka “Kiša bi pala, pasti ne može” koja je u izvedbi Safeta Isovića malo koga ostavila ravnodušnim? Austrijanci na Vracama objesili hodžu Ibrahima Kusturu zato što je žena austrijskog oficira htjela da pređe na islam. Predaja kaže da je velika žalost bila kad su ga poveli i odveli na Vrace da ga objese. Zatim je počela kiša padati, a za prva tri dana je, kažu, bio toliki prolom oblaka da se nikud iz kuće nije moglo izaći.
Tragajući po mnogobrojnim arhivama zanimljivo je otkrivati istinite priče, događaje i detalje po kojima su nastajale neke od poznatih sevdalinki koje se smatraju jednim od najvećih narodnih blaga bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture.
Skoro svaka sevdalinka svojom senzibilnošću i jačinom izraza tjera slušatelju kožu na´tihu jezu´, poznatu samo sevdalijama, ali pronađe put i do onih najokorjelijih i najčvrstijih, a često natjera da se prolije i koja suza. Koliko je suza samo poteklo zbog nje? Samo o tome se može napisati cijela knjiga! Šta je suza poteklo, ne samom pjesmom kao takvom, već onom nevidljivom niti kojom ona prenosi poruku, doživljaj, osjećaj, stanje… Šta je samo suza poteklo kod zaljubljenih, razočaranih, ostavljenih, ucvjeljenih, onih koji su u domovini, u tuđini, u nekom od ukradenih trenutaka samoće, kao i onima koji su u trenucima drugovanja, sreće, ali i tuge. Vremena su se mjenjala, mijenjali su se instrumenti, ljudi, države, vlade i običaji.
Ona je ostajala i opstajala. Gorda i neuništiva. Mi moramo priznati poraz. Mi smo ti koji su prolazni, a ona ostaje i opstaje. Ona nije prolazna. Ona je vječna, neuništiva i neprolazna. U tome leži njena jačina i snaga. U ljubavi, sevdahu, leži jačina, snaga i veličina!
Ovom prilikom želimo podsjetiti kako je nastala poznata sevdalinka “Kiša bi pala, pasti ne može” koja je u izvedbi Safeta Isovića malo koga ostavila ravnodušnim.
Predaju je zabilježio i 1977. godine objavio prof. dr. Munib Maglajlić u Godišnjaku Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, pod naslovom: “Sarajevska balada o na smrt osuđenom”
“Kiša bi pala, pasti ne može je jedna od poznatih i vrlo lijepih balada. O porijeklu ove pjesme zabilježena je slijedeća predaja Halida Varatanovića iz Sarajeva: Kada je Austrija došla u Bosnu bilo je hodža i muallima koji su učili djecu i nisu bili oduševljeni prema Austriji, pa je bio između ostalih i Ibrahim Kustura hodža (oni su iz Novog Pazara, al’ su davno doselili u Sarajevo). Pa je bio on i amidža – ja sam hafiza znao – i zvali su se Sokolovići.
A nadimak im je bio Kustura, tako da im je to prezime prešlo i u službeno prezime. I ovaj hodža Kustura je ogledao i zapisivo kad je ko bolestan i kad je ograjiso. I došla mu je nekakvog visokog austrijskog oficira žena pa da joj on gleda. I on je imo jedan čitab i u čitabu iglu: nije okolo nego baš!
Kaže on njoj:
– “Ti imaš čojeka!”
– “Imam!”
– “Taj čojek tebe vara!”
– “Jest!”
– “Ide sa drugom takom i takom!”
– “Jest!”
– “Ti imaš ispod lijeve plečke mladež, u obliku toliki i toliki!”
– “Jest!”
Sve je kazo, i nejse, ona doletjela i hoće da primi islam. Šta je, kako je, – s’ tim bi rastavljena od muža… I onda su oni, Austrijanci uspjeli da ga osude. Okrivili hodžu da pravi mađije, pa čak da svijet poludi zbog toga i naredili da ga objese, na Vracama. I u mene bi tetka kazivala, ona je upamtila to, očeva mi sestra… Kaže, velika je žalost bila kad su ga poveli i doveli gore na Vraca. I objesili su ga, ali je počela kiša padati: za prva tri dana je, kaže, bio toliki prolom oblaka da se nikud iz kuće nije moglo izaći, kad su to uradili: Kusturu hodžu ubili. To je moglo biti negdje odmah poslije ulaska Austrije do nekoliko godina.”
KIŠA BI PALA, PASTI NE MOŽE
1. verzija:
Kiša bi pala, pasti ne može,
sunce bi sjalo, sjati ne može!
Sve zbog žalosti Ibrahim-bega!
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag okreće,
ne bi l’ vidio koga od roda.
Za njim pristaje brat mu Alija.
“Brate Alija pazi mi djecu,
pazi i moju kao i svoju!
Kad svojoj djeci krojiš haljine,
kroji i mojoj, baš ko i svojoj!
Svojoj crvene, a mojoj crne,
nek’ se poznaju da oca nemaju!”
2. verzija:
Sunce bi sjalo, sjati ne može,
kiša bi pala, pasti ne može,
ni jedno neće od teška jada:
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag obzire:
”Ima l’ ikoga od roda moga?”
Za njim iđaše bratac Alija.
”Alija brate, pazi mi djecu,
pazi mi moju, baš k’o i svoju:
Kad svoju djecu u mejtef dadneš,
Alija brate, podaj i moju!
Kad svojoj djeci srezeš haljine,
Alija brate, srezi i mojoj.
Svojoj crvene, a mojoj mrke,
nek se poznaju da su sirote!”
Stav.ba
Bošnjaci Hercegovine