Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli.(Derviš i smrt-M.Selimović)
Plašim se da ću oboljeti od demencije. Doći će to vrijeme, s kojim se bezuspješno utrkujem znajući da sam osuđena na propast, koje će uzeti ono jedino što mi istinski pripada – uspomene, jednog od onih intimnih momenata kojima se vraćamo pri svakoj potrebi za samopotvrđivanjem, kada se nađemo razapeti između onog što smo smatrali da smo i onog što smo s vremenom postali.
Osamdeset i dvije godine a meni pet, u staroj porodičnoj kući na Vratniku, stojimo u avliji, plješćemo i radujemo se granatama misleći da su vatromet.
Dedo Faik u poodmakloj demenciji, često bi se našao u pogrešnom vremenu na pomjerivši se s mjesta, pa bi tako, sa mlinom za kafu u rukama, dozivao moju nanu Hanifu imenom svoje prve žene, na što bi ona ljutito i za sebe odgovarala iz kuhinje: „Jebala te Almasa!“
Te iste godine, dedo Faik je preselio.Umro je u snu. Sahranili su ga na Vrbanjuši, na tekijskom mezarju.Sjećam se priče o čaši vode, koja je preko noći isparila.Duša je popila – kažu.
Rat je prošao, sa sobom odnio živote, stakla sa prozora i glad, a vratio tatu sa linije i privid normalnosti u svakodnevnicu. U to vrijeme živjeli smo na drugoj strani grada, a nana je ostala sama u staroj ćerpičari sa verandom i uspomenama.
Za vrijeme ljetnih raspusta na Vratnik sam dolazila sa svojim psom, koji je imao privilegiju da spava u kući, u kojoj je nešto uvijek krčkalo, a sećija bila zastrta jambolijama od kojih svrbi koža. Dane sam provodila slušajući priče iz nanine prošlosti, čitajući romane i jedući hurmašice. Pas je sjedio na prozoru.
Komšinica Nafa, stara hadžinica, često bi došla na fildžan kafe, pa bi njih dvije zapalile po cigaretu i razabrale ko je sve umro u međuvremenu. Sjećam se da je za njih odlazak na tevhide bio poput izlaska.Nosile bi svečane svilene bluze na cvjetove, zlatne narukvice, a imale su i posebne šamije i papuče ručno izrađene za tu vjerničku dužnost. Ja bih ostajala sama u kući, pod nadzorom porculanskih figurica sa vitrine.
Tih ljeta čitala sam sve što bi mi došlo do ruke. Nana je voljela ljubavne romane iz sedmičnih magazina i španske sapunice. Dani su se vukli sporo. Tu, u tišini, gdje je sve mirisalo na neka davna vremena, dijelile smo samoću, njoj tešku a meni prijeko potrebnu. Posmatrala bih je dok klanja ili kuha u uskoj niši. Voljela sam miris njenog ormara, toplinu njenog glasa.
Smrt nane Hanife, kojoj su u mladosti promijenili ime jer je bila bolešljivo dijete sa polumjesecom u oku, a zvala se prvobitno Emina, bio je prvi gubitak od kojeg se nikada u potpunosti nisam oporavila. Na njenom tevhidu, bili su svi osim mene. Šest mjeseci nakon smrti, došla mi je u san, da se halalimo. Tu noć, gušeći se u suzama, prvi put sam zaista shvatila da je umrla. Pored kreveta sam ostavila čašu vode.
Vrijeme, ta konstantnost, u teškim vremenima daje utjehu, a u lijepim sjetu, da sve bude i prođe.
Ja danas živim na Vratniku i često promišljam o vremenu. O tragovima koje ostavlja na svemu što dotakne. O mislima i emocijama koje odnosi sa sobom u nepregledne daljine. O repeticiji sudbine, koja nikada ne pripada samo nama. O usudu. O svijesti da moj život sve više liči na život mojih roditelja, a moj lik na lik moje majke. O prigušenoj ženskoj patnji, kakvu je opisao Zija Dizdarević u pripovjetki Majka. O suzama koje naviru pri svakom spomenu rata. O nepouzdanosti vlastitog sjećanja; tami uma bez uspomena. O činjenici da neke događaje ne mogu smjestiti u odgovarajući vremenski okvir, da u mozgu imam crne rupe duboke godinama, ali da se i danas sjećam šta je sve bilo u kredencu sa slatkišima, za koje je nana šparala tokom mjeseca.Lika mog dede – u maloj samostojećoj bijeloj špigli – kako mi se osmjehuje, dok nanosi pjenu za brijanje. Njegovih krojačkih džempera,uštopanih komadima kože oko lakata i njegove singerice u magazi, koja će i mene nadživjeti.
Uvijek mislimo da imamo još vremena. I onda umremo u snu, senilni.
Izvor:Aida Hoffman: Ispod oraha;PLANJAX KOMERC doo,Tešanj,2021.
Izbor:Kemal Mahić
