U drhtavoj ruci djed je vrtio brojanicu i šaputao molitvu.Prolazeci kroz caršiju,gledao je džamije vitkih isklesanih munara,od kojih su tek rijetke bile napravljene od drveta.Usred caršije izvor iz cesme pršce sa šadrvana,koji ni za najsušnijih perioda nije presušio.Na njemu utaže žed umorni prolaznici,putnici namjernici i razigrana djeca.
Bio je on sin imama,a kod djedovog starog ahbaba i komšije krio se kao ilegalac prilikom njemackih racija.U to vrijeme bijaše teška ratna zima sa puno snijega,a djed više nije imao ništa da jede,ali je uvijek pronalazio neki komad hljebaa,dimljenog sira ili suhog mesa,tek toliko da obojica zatome jeku u želucu i zavaraju glad bar neko vrijeme.
Glad se vratila kod plemenitog starca,mada je rat davno stao.Vec danima,zbog starosti i godina,nije više imao snage da skupi niti jednu jedinu cjepanica,a kamoli da pronade da šta prezalogaji.Odlucio se da posjeti njega,sina hadžije i vlast,jer imao je kancelariju,sekretaricu i vozaca-pratioca.
—Selam alejkum-s vrata nazva djeci.
—Alejkumu selam-srdacno uzvrati sin hadžije,uvodeci starca pod ruku u kancelariju,te se preko ramena obrati sekretarici:-Napravi mi dvije bosanske kahve maksuzije i nemoj da me iko uznemirava dok sa dedom razgovaram-okrenuvši se prema starcu ponudi ga da sjedne.
Mlada žena poskoci za pisacom mašinom i prihvati se telefona,naslanjajuci glavu na rame i pridržavajuci crnu bakelitnu slušalicu,u bifeu naruci dvije kafe za sekretara.Vrata kabineta,presvucena bordo cohom,zatvoriše se.
—Moja drugarice,dobra bi ova coha bila za stola,pokerica i poklapa,da se razbije malo monotonija-prozbori dokoni kurir-vozac,a nastavak svoje price i dogodovština odloži srkom kafe,dok je jezikom vlažio cigaretu pripremajuci se da je zapali.
—Ti znaš cejfiti polako,rece djevojka prateci pokrete muškarca.¸
—Kakav je cejf nabrzaka,nego požuri polahko.Eto,bili smo nedavno na otvaranju onog hotela,skupila se sva krema sreza i cijelog okruga…Gledam ti tako onog jednog glavatog i kosatog,saplete se o kablove oko bine i pravo dolje medu raju.Sreca,pade na vrecu pijeska.A nije jedini,ima i ovih naših što na glavu skoce,toliko ih ponese govor.I tako,navecer se skupila elita,pojelo se,zamezetilo i sad bi trebalo zapjevati.Dode tad naš najbolji pjevac i nagovaraše ga da zapjeva.On mrtav-hladan nekoliko ih prozva,jednog po jednog,sve prstom upiruci pravo u njega,kazujuci:“Kad ovi izadu,onda cu pjevati“,možeš ti misliti budale umišljene.Znaš kakav je nekad bio vakat,za opjevavanje kupina i jagoda,za ka-kaljin,odletiš na Goli…
Nakon dvadesetak minuta iz kancelarije izade starac u pratnji druga sekretara koji ga pozdravi,te rece vozacu,“Namiri dedu,ledene su veceri i pojaka mrazna jutra.Valja se dedi i ugrijati i najesti“.
Uvecer djevojke donosile dugume i sipale vodu.Usput,tek samo onako uzgred gledale momke.Mladost ko mladost.Sve preko ovog je mahalska,a razmirje nastaje,bezbeli,oko dvadeset dva.Caršija kao i svaka druga koju znate.Samo što iz ove kad odeš,jedva cekaš da se opet u nju vratiš.
Starac,šuštavo i snažno udišuci ustajali zrak sobe,svjestan da se trebaju poštivati odredbe o jedinstvu svemira,sa jastuka prošapta „laillahe-ilellah“ i glava mu klonu na stranu.Katedralsko zvono okonca zvonjavu deset otkucaja i tišina se razli u mraku sobe.
Izvor:Dino Porovic-Neurohirurgija bez anestezije