Iz starog Mostara: Most započet u jednoj, a završen u drugoj državi

“Samo tri godine nakon puštanja u promet Lučkoga mosta, Mostar se pripremao za izgradnju još jednoga. Evropom je te 1916. godine bjesnila klaonica Prvog svjetskog rata i austrougarska vlast je željela uspostaviti u Mostaru što bolju cestovnu i željezničku komunikaciju sa Sjevernim logorom. Imajući na umu hitnost projekta, ing. Miloš Komadina ponudio je idejni projekt mosta koga je izradio još prije dvije godine za potrebe premošćivanja Neretve u Vojnu. Civilna i vojna komisija je jednoglasno prihvatila projekat uz zaključak da se most izgradi za kolski i željeznički promet. Lokacija za gradnju je izabrana na Carini, na onom mjestu gdje je Neretva najuža. Projekat je predviđao armirano-betonsku konstrukciju s dva luka – veći luk bi premošćivao Neretvu, a manji kameni plato obale. Sredinom te godine, radovi su bili u punom jeku, s tim da su većinu fizičkog rada obavljali zarobljenici i to Rusi, Italijani i Srbi. Usljed nedostatka radne snage radovi na mostu nisu napredovali prema planu, ali je, ipak, 9. marta 1918. godine most završen i svečano otvoren za promet. Vozni dio mosta je, pored kolskog dijela, imao tračnice i za uski i za normalni kolosijek. Neki dijelovi mosta nisu tada bili završeni kao što je druga betonska kućica namijenjena za naplatu mostarine i dijelovi ograde, ali je nova vlast nastavila gradnju i kompletan je most završen tokom 1920. godine. Most je 1918. godine dobio ime most kralja Karla, ali je ubrzo nova vlast to promijenila u most Kralja Aleksandra. Mostarci ga oduvijek zovu Carinski most. Tokom rata 1992. godine, Carinski most je srušen. Prilikom obnove 1996. godine, izvršeno je miniranje i ostataka mosta, tako da je ponovo izgrađen”.