Sada već o Mineti (Miti) govorimo u prošlom vremenu ali je bolno što nam je palo u dio da govorimo o osobi koja nam je bila komšinica,prijateljica,rodbina i dijelom svoga životopisa „zaštitni znak“ onog dijela koji pripada nama u srcu, umu, sjećanju…
Odrastao sam na „granici“ posjeda koji su pripadali Minetinom ocu hadži Aliji i Umiji Mujkić i mome dedi i neni Mustafi(Mujagi) i Habibi Lalić, za Lalića kulom. Tu sam od „malih nogu“ upoznao Minetinu majku Umiju i Aliju kao i njihovu djecu: Uzejfu,Minetu,Rabiju,Muhameda(Hamu) i Ahmeta Mujkića(Taslidža-Pljevlja).
Uzejfa i Mineta su se družile sa mojom majkom Nurom(kao djevojke) prije udaje.Sve je prolazilo u ljubavi i razumijevanju, pa se nastavilo nakon njihovih udaja i novih života.
Priča o Mineti(Miti) je „une histoire belle et triste“(priča lijepa i tužna)“.To se najbolje može vidjeti(pročitati) iz njenih pjesama koje svjedoče o usamljenosti nakon odlaska „moga Dule“ na „privremeni rad“ u Njemačku.Taj „privremeni rad“ je potrajao praktično do Duline smrti.U međuvremenu Mita je ostala bez očekivane ljubavi a djeca bez očevog staranja i brige u mjestu boravka.
Priča je lijepa, jer je Mineta bila lijepa, draga,komunikativna.Mineta je imala svoj miris.Neponovljiv.Razlikovao se od svih drugih mirisa.Ima raznih čudesa u svijetu mirisa.I po tome prepoznajemo kolege,rođake,neprijatelje,došljake…Svijet mirisa pamti suštinu i tako smo prepoznavali Mitu i njene ljudske osobine,kojih nije toliko bilo „pod Gradom“.
Priča je postala tužna kada je „cunami“ i „surgun“ prešao preko njenog Grada 1993. godine.Ostala je sama, bez muža i bez djece.Ostala je samo vjera u jedinog Boga i služenje „Gospodaru svijetova“. Uslijedile su molbe Svevišnjem da dođu njena djeca i rodbina,zdrava i čitava, u svoj dom odakle su otišli i nisu mogli povesti sada već bolesnu majku.Bolest je razarala Minetu, uzimala joj svjetlost i bacala je u tamu.
A Mineta je učila molitve i dove. Svakodnevno upućivala molitve za sve prognane ljubušake da se vrate i da opet njen Grad bude Grad u pravom smislu te riječi. Na kraju „dobro se dobrim dobri“, pa su Mustafa(Batan) i Emir(Miro) bili više vremena uz svoju majku do njenog konačnog odlaska.
Ljubav,poštovanje i zahvalnost jači su od vremena koje prolazi.
Nestalo je topline i ljubavi.
Pored tuge koju nam je ostavila, ostavila nam je i mnogo lijepog, što će nas stalno podsjećati na Minetinu(Mitinu) dobrotu, ljubav, plemenitost, skromnost…
Svima nama koji smo je poznavali,koji smo učili pred njom i od nje, ostaje da se dovom i El-hami-šerifom sjetimo naše drage Minete(Mite) Mujkić-Tančica i da zamolimo uzvišenog Allaha dž.š. da joj podari najljepše mjesto u Džennetu.
Naša Mita „ljepša od noći, jača od moći“!
Kemal Mahić
Foto: Sakan Lalić – Caka