Dobro je nobelovac Ivo Andric zapisao:”Nikada u Bosni ne znaš u kojoj ceš državi umrijeti”.
Tako ni Munira Konjhodžic(Mulo i Nefisa) ni u snu nije mogla zamisliti da ce svoj životni put završiti “kod Hiperborejaca” u Norveškoj.
Castan oproštaj od Munire, može upriliciti jedna socijalna država koja je “otvorila vrata” 1993.godine mnogim Ljubušacima da normalno žive i da umru u miru u zavisnosti od izbora.
Mnogi u Bosni u toku rata(1992-1995) nisu imali priliku da umru kako je Božiji adet,vec su pronalaženi u barakama,jamama,putevima,zaklani,klani i nedoklani…Pošto je sve relativno,njen odlazak doživljavamo kao castan oproštaj od svojih najdražih i od države Norveške(Bog je živio!) koja joj je obezbjedila casnu starost.
Munira ce biti pokopana u svom Ljubuškom(nedjelja 27.04.2014.u 14 sati),u gradu koji se emotivno udaljio od nje iako ga je Munira doživljavala kao svog rodenog.
Sjecam se Munire,najviše kroz njenog casnog brata Muniba Konjhodžica,koji ju je podržavao i brinuo se o njoj s obzirom da je živjela sama na svom topraku u Ljubuškom.60-tih godina je stanovala kod “Mejtefa”sa svojom bolesnom majkom koju smo zvali Mulaginca.
Nakon zemljotresa 1962.godine odlucila se da podigne svoj dom,svoju kucu.Uspjela je izgraditi novu kucu u Pobrišcu(blizu džamije) i živjeti u njoj sve do 1993.godine,obradujuci zemlju i rastinje oko kuce.
Nakon “doba smutnji”Munira je krenula u nepoznato i završila u Dramenu(Norveška).Živjela je sa Medihom,mladom Bosankom koju je upoznala u Ljubuškom.Mediha joj je bila uvijek pri ruci i ponašala se prema njoj kao prema majci.Rat je zbližio dvije osobe sa razlicitih prostora i to je ono što donesu ratovi,poplave,nesrece i katastrofe…
Munira je bila zaposlena u “Poletu” i “Trgoprometu”.Sjecamo se da je radila u “Knjižari”i u Ljubuškom “Neboderu”(preko puta suda).U svom poslu Munira je bila marljiva,odgovorna,tacna,prijateljski nastrojena.U slobodno vrijeme je bila vesela sa dragim osobama,aktivna i stabilna.Bila je povjerljiva i dobrocudna osoba.
Munira je ostavila tragove ljubavi.To znaju njeni Zlata,Mehmed,Esma,Mediha i oni koje je ona voljela i poštovala u Ljubuškom,Sarajevu i u Norveškoj.
U odlascima dragih ljudi dobijamo nove vidike i spoznaje,nova iskustva koja su sadržana u zagonetki zvanoj život!Na Munirinom primjeru vidimo “civilizacijski kod”,vidimo borbu koja je neophodna za ostvarenje svojih vizija,vidimo smisao uspravnog hoda,vidimo posvecenost porodici i svome rodu,plemenu i narodu iz kojeg je potekla!
Neka unutrašnjost njenog mezara obasja svjetlost!
Kemal Mahic