U rubrici Pogled u prošlost iz novinske pismohrane donosimo članak pok. Radoslava Dodiga objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 2007. godine.
Hercegovačke mlinice vrijedan su dio gospodarske i etnološke baštine, ali i svjedoci pučkoga života i tradicijskoga graditeljstva u slikovitim i mediteranskim krajolicima. Nedavna izložba pod naslovom ‘Ljubuške mlinice jučer, danas sutra’ probudila je sjećanja na zvukove iz djetinjstva: grgoljenje vode, huk mlinskoga kola. meljavu žita i miris brašna.
Prije kojih stotinjak godina pred mlinicama sve je bujalo od života.
Od kuma dva ujma!
Vani je čekalo po nekoliko zaprežnih kola, magaradi i konja sa žitom, u mlinu svi su radili užurbano – mlinar i njegov pomoćnik, tovarilo se brašno, driješile vreće sa žitom. pjevalo se i veselilo, jer kad ima brašna ne će biti gladi.
Mlinar bi za naknadu uzimao ujam, obično desetinu samljevena brašna. Od davnine pripovijeda se zgoda o kumu i ujmu. Kada bi mlinar kroz prozor izdaleka vidio svoga kuma kako goni žito na meljavu, njemu bi zaigralo srce od radosti pomišljajući ‘Evo meni moga kuma. dat će i mi dva ujma’. Istodobno mlinanarov kum, koji je na magaretu gonio žito, pomislio bi spazivši mlinicu: ‘Evo moga kuma, samljet će mi i bez ujma.
Građene od klesanog kamena
Ljubuške mlinice na vodama Trebižata, Vrioštice, Studenčice, potoka i natapnih kanala, vrlo su jednostavno i nadasve praktično građene. Najčešće su od klesana kamena, sa zidovima 50 do 80 cm, ponegdje i sa sedrom, veličine 8 x 5 metara. Prizemlje je građeno iznad najvećega vodostaja rijeke, a pogoni su zidani u riječnom koritu, s otvorima u obliku svodova, čiji je boj ovisio o broju mlinova. Katkad su veće mlinice imale veliko bočno kolo sa strane. Pogonski dio mlinice činila su dva mlinska kamena, složena jedan iznad drugoga. Donji kamen je stator a gornji rotor, koji je pričvršćen na osovinu kola koji pokreće voda. Otvor s gornje strane u središ tu gornjega kamena služio je za primanje žita. Kako bi kolo okretalo gornji kamen, nastajalo je trenje s donjim diskom. Žito, koje bi se našlo u trenju dvaju kamenova, drobilo bi se i mljelo. Dok bi iz središta došlo do vanjskih rubova kamenja. toliko bi se usitnilo, da je postojalo brašno. Dalje bi ga trebalo samo prosijati i odvojiti mekinje.
U sklopu većih mlinica postojale su i stupe za valjanje i pranje vunenih i suknenih predmeta (gunjeva,prekrivača i prostirača). Najviše ih je bilo na izvoru Tihaljine u Peć-Mlinima. ispod slapa Koćuša u Veljacima i u Studencima, podno slapa Kravice.
Od njih danas samo radi jedna u Veljacima, čiji je vlasnik Boro Čuljak Marić. Još pedesetih godina na Kravici bile su četiri aktivne stupe: tri s desne obale Trebižata u Zvirićima (vlasnici Jure Vekić, Mirko Mirković i Nikola Alilović), te jedna s lijeve obale u Studencima (vlasnik Branko Semiz).
Atraktivne destinacije
Izložba u Ljubuškom pokazala je sjaj i ljepotu hercegovačkih mlinica. Izgrađene na privlačnim mjestima i slikovitim krajolicima, mlinice su ugodna susretišta kamena i vode, spoj snage ukroćene vode i neukroćena ljudskoga duha. Spoznalo se, također, da mlinice nisu samo mrtva uspomena stare generacije, već i atraktivne destinacije za istraživače, hodoljupce, turiste i radoznale duhom. Potrebito je dobre volje i malo sredstava da se sa zvukom mlinskoga kamena čuje ‘Evo moga kuma!’.
Ljportal