Emir Bektić: NISAM TE MOGAO SAČUVATI

Babo! Nisam te mogao sačuvati u noći zarobljavanja, , sačuvao si ti mene, a tako  bih volio da smo ostali zajedno, bez obzira na sve što se dešavalo u tim trenucima oko nas, kad su nam prijetili ubit ćemo vas, zaklat ćemo vas…

Nisam te mogao sačuvati jer me savladao san, nisam spavao dvije noći, bio sam gladan, žedan, umoran i iscrpljen, a ponajmanje uplašen. Ni sad mi nije jasno što je to tako, nisam osjećao strah, a ljudski je i svi imamo strah.

Rekao si mi „nemoj još spavati“, a meni se oči sklapaju. Rekao sam „Neću spavati, samo da se naslonim u tvoje   krilo, ostat ću budan vjeruj mi“.Legao sam i zaspao kao nikad do tad, nisam to htio, ali san je san.

Sigurno su te odveli, a ti si mene spasio, naslonio si me pored bukve, znao si šta će biti.Žao mi i danas, što te nisam još jednom čvrsto zagrlio, kao nikad do tad, da sam ti još jednom rekao koliko te volim, koliko ćeš mi faliti, ali Bog je tako htio.

Budim se sam, a tebe nema, tražim te pogledom, uporno sam gledao u svim pravcima oko sebe, ali tebe nema, nema nikog. Ostao sam sam, ništa mi nije jasno i tek tad me hvata strah, gdje si ti? Šta je s tobom? Kako ću dalje sam? Šta se desilo te noći? Ko da mi odgovori na ta pitanja, odgovora nema, ta pitanja me muče i danas.

Usta su mi suha, sve bih dao za jednu kap vode, dok se sunce uporno probija kroz krošnje drveća a lišće tako suho, da se svaki pokret čuje. Probao sam te dozivati, ali nisam mogao. Treba mi voda, pogledao sam niz stranu i ugledao potok, isti taj potok preko kojeg smo prešli tu noć i potok koji su četnici spominjali.

Otrčao sam do potoka, napio se vode i odmah te počeo dozivati, ali tvog odgovora nije bilo. Mislio sam da ćeš me čuti, ali uzalud.

Opet sam sjeo, neznajući šta dalje. Kuda da krenem i gdje da te tražim? Nemam predstavu gdje sam. Sve je šuma oko mene. Kroz krošnju drveta se probijaju sunčeve zrake i stvaraju osjećaj vodilja ili putokaza kuda krenuti.Moć prirode je pokazala svoje lice. Brzo sam našao vodu, pojeo par zelenih listova, a samo to lišće i krošnje su bile zaštita, za mnoge koji su se izgubili kao ja.Nisu mogli nastaviti dalje,pa čekaju negdje duboko u šumi i žbunju, da padne noć, kako bi nastavili dalje putem spasa i putem u nepoznato, u nadi da će živjeti sat, dan duže kako bi nastavili dalje prema Tuzli.

Nisam te mogao sačuvati, ali vječno ćeš ostati u mom lijepom sjećanju i niko mi te ne može izbrisati iz njega.Bićeš uvijek otrgnut od zaborava, to je najmanje što mogu učiniti za tebe babo, jer voljeni se ne zaboravljaju.

 

Izvor:Emir Bektić:“Kad osvaneš sam“-Tešanj:Štamparija-S,2017.

Izbor: Kemal Mahić

888 Posjeta 1 Posjeta danas