Esad Duraković, Zagrljaj prostora/ Lirske minijature,
PLANJAX KOMERC,d.o.o. Tešanj, 2022.
Piše: Alija Pirić
Knjiga Esada Durakovića, nedavno izašla iz štampe, pod naslovom Zagrljaj prostora je intimni, lični lirski izričaj jednog zrelog i iskustvenog duha angažiranog intelektualca, zabrinutog za puteve i sudbinu čovjekovu. Knjiga je komponovana od šest cjelina; 1. O duši i svjetlosti; 2. O bolesti i ljubavi; 3. O knjigama, prevodilaštvu i kaligrafiji; 4. Zapisi o ličnome; 5. Semiotički zapisi; 6. Aktuelnosti; dnevne, društvo i dr. Veliki dio knjige je pisan u formi lirske proze, sa snažnim refleksivnim brendom, koji otkriva jednog originalnog mislioca i minucioznog analitika društvene zbilje, u jednom širokom spektru tema koje su bile predmetom opservacije ovog vrsnog poznavaoca našega društvenog trenutka. Formalno gledano pojedine dionice knjige imaju oblik dnevničkih zapisa, negdje filozofskih reminiscenci, a negdje opet stvari iz običnog života rečene u lirskom, književnoromantičnom stilu.
Prvi dio knjige, O duši i svjetlosti, formatiran je, i stihom i stilom, kao poezija prožeta snažnom duhovnošću i senzibilizirana liričnošću, koja traga za svjetlošću kao nadahnućem i konačnim ciljem. Misao vodilja ili kako se to općenito u umjetnosti, posebno u muzici terminološki označava, varirajući motiv, pojavljuje se Svjetlost, kao fluid i kao apstrakcija, koji se opetovano pojavljuje u skoro svim pjesmama. Slijedeći taj nauk, Esad Duraković gradi svoj pjesnički credo, svoju poetiku, na interaktivnom odnosu svjetlosti i tame, u kome oni, gledano zajedno, simboliziraju komplementarne ili naizmjenične vrijednosti jednog razvojnog ciklusa. Ta se dijalektička zakonitost, ovih dvaju počela, može pratiti u svim civilizacijama, dakle na kosmičkim, univerzalnim razinama kao, uostalom, i u ljudskom životu na način da poslije tame i tamnih razdoblja, prema logici stvari, dolazi svijetlo. Takav se simbolizam izlaska iz tamnog razdoblja, čita u inicijacijskim obredima, mitovima o smrti te u tumačenju povijesnih ciklusa. Na takvim se cikličnim mijenama, dakle na ljudskom i historijskom iskustvu, temelji ljudska nada i čovjekovom životu ugrađuje smisao. Otuda se u izrazima božanska svjetlost ili duhovna svjetlost zrcali svo bogatstvo simbolizma svjetlosti u raznim civilizacijama. Svjetlost je spoznaja i bijeg iz mraka neznanja, pa u Kini znak ming sintetizira značenja svjetlosti sunca i mjeseca, što za budiste znači prosvjetljenje, a u islamu „En Nur, svjetlost u biti znači isto što i Er Ruh, duh.“ (Rječnik simbola..)
Svoj doživljaj odnosno fascinaciju svjetlošću, Duraković započinje, u pjesmi Svjetlost, retoričkim pitanjem „zašto li me Svjetlost svagda i sudbinski silno opčinjava?!“ otkrivajući temeljni poriv zbog kojeg lirski subjekt kreće u potragu za tom magičnom snagom, kojoj autor „ne zna,“ ni uzrok ni cilj, a zapravo pouzdano prepoznaje razloge i put kojim hodi tom uzvišenom cilju. Već u slijedećem stihu nalazimo potvrdu temeljnog razloga „Zebnja od tmine i mraka, kao zemne konačnosti, u nama od iskona obitava, a nada je u svjetlosti otjelovljena „ (Isto)
Simbolizam onkraja svjetlosti i tame, u nekih mistika, dolazi iz uobičajenog vjerovanja kako se božanska bit ne može spoznati ljudskim razumom, pa se neki islamski duhovnici utiču prvoj jutarnjoj svjetlosti kako bi povećali razinu unutrašnje svjetlosti. Upravo ovakav metod interakcije sa Svjetlošću čitamo u nekim pjesmama Esada Durakovića u kojima autor „šalje“ jata lastavica da uspostave koridor dobrodošlice i slavoluk toj prvoj, mladoj svjetlosti koja se rađa iz tame, koja raspršuje, tamu kao u obrednim paljenjima svijeća, a što srećemo u mnogim tradicijama. Nije slučajno prisutno vjerovanje kako je svako živo biće mrtvo tek onoga momenta kada iz njega iščili svjetlost. Nažalost ta se tradicija obrednog paljenja svijeća, kod nas, posve izgubila a s njom taj tako jasan i ljekovit simbolizam trijumfa svjetla nad mrakom.
Svjetlost u Starom zavjetu simbolizira spas, sreću i konačno život dobiveni od Boga, a slijedom takve logike tama je simbol zla prokletstva i smrti, dakle Stari zavjet odbacuje spekulacije o solarnom i lunarnom Bogu, dok u islamskim predajama, koje očigledno slijedi Duraković, svjetlost je prije svega simbol božanstva. Otuda Al-Ghazalijeva Udubina svjetala je uglavnom posvećena razmatranju tog bitnog počela svjetlosti. On kaže: “Bog je jedina svjetlost iz koje se šire sve svjetlosti, kao što se prirodna svjetlost širi svemirom: zamislimo, primjerice, svjetlost mjeseca, koja potječe od sunca, ulazi kroz prozor u prostoriju, odražava se u zrcalu na zidu, ono ga odbacuje na drugi zid a ovaj zatim na tlo… (WENG, 14-15). Pa konačno, u Kur anu stoji: Allah je izvor svjetlosti nebesa i zemlje! Primjer svjetlosti njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se uzdiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti svojoj onoga koga on hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.(24; 35) Tumači arapskog predanja, ističući razliku između vanjskoga i unutrašnjeg putovanja, Ibn Batutin obilazak svijeta razlikuju od sufijskoga puta Ibn Arabija, koji je sa španjolske obale, iz rodne Murcije, putovao u sebi samom, prema Allahu, za svjetlom (Nur) mnogo jačim od onoga koje je sjalo u njegovom zavičaju u potrazi za konačnim ciljem; Svjetlosti, božanskoj Svjetlosti.
Esad Duraković, u svojoj poeziji, putuje jedan takav tegoban i plemenit sufijski put, unutrašnji i svoj, prateći varirajući, plivajući i sveprisutni lajtmotiv Svjetlosti, pomoću kojeg kani dosegnuti svoj konačni cilj; sjedinjenje sa Apsolutom, sa Svevišnjim kao jedinom Nadom i izvjesnošću. Istovremeno, bilo bi pogrešno prepoznavati ovakve namjere autorove samo u njegovoj poeziji, jer za one koje poznaju publicistički rad ovoga vrsnoga i angažiranoga intelektualca nije nepoznata činjenice kako on pali svijeće nade i ljudskog optimizma u tekstovima koji su kritički intonirani naspram društvene, recentne stvarnosti. Isto tako tu blagorodnu svjetlost za kojom traga Esad Duraković prepoznajemo u ostatku knjige, u njegovoj lirskoj prozi koja komentira i valorizira pojave iz života, tako da slobodno možemo kazati kako se cijelo Durakovićevo pisanje, zapravo, zagrljeno tom magičnom i nama nepojamnom Svjetlošću, a prema kojoj nam valja putovati isto kao onoj mušici koja hrli svojoj svjetiljki, kao svome cilju i ishodištu, u sufijskoj poeziji.
Piše: Alija Pirić
Pripremio: Kemal Mahić