Znala sam da imam ostavštinu,
Zabačenu, negdje zatrpanu.
Tragala sam za njom godinama,
I nađoh je u mraku podruma
Stare kuće – moga rodnog doma.
U sehari što je moja majka
Za mog babu u miraz donijela!
Kad otvorih majčinu seharu,
Razgrnuvši rukom nađoh na dnu
Knjigu staru, dugo nečitanu –
Hvale vrijednu bošnjačku baštinu.
Umotanu srmali čevretom,
Prekrivenu bogatim nakitom,
Starim srebrom i žeženim zlatom,
Svim vrstama dragoga kamenja
I haljinkom što je moja majka
U džamfezli bošču zamotala.
A na vrhu, u samom kubbetu,
Nađoh pismo u mavi ćagetu,
Ispisano moje majke rukom,
Arebicom – bošnjačkom azbukom.
Arebicu pismo moja majka,
U mektebu pisat naučila.
Uputu je ostavila meni,
Imenom me majka oslovila:
„Nemoj nikad zaboravit ćutiti tekbire,
Ni poruku upućenu
Iz Hira – pećine,
Objavljenu u Kur'anu –
– u suretu ‘Ikre’.
Tekbirom je iz kosmosa
Dozivano tvoje ime.
Ponekada obuci haljine moje majke,
Tvoje stare nene,
Lijepe su, pristajat će tebi,
Baš kao da su o tebi krojene;
Tvoja nena ćibarasta bila,
Ćibarastu haljinku nosila,
A ti nalikuješ svojoj neni.“
A kada sam bošču razmotala,
Haljinku sam odmah isprobala.
Kumaš-svila o meni se svila,
A od dibe-bejaz anterija.
Od kadife koješli-dolama
Izvezena srmali granama.
Za ishoda čohali-feredža,
Svilenijem gajtanom vezena
Uz rukave i po skutovima.
Mor-feredža, ali bez čembera,
Moja nena, vrla Bošnjakinja,
Na glavi je tepeluk nosila!
U hastaru, ispod tepeluka,
Ušivano, u džude svijeno,
Ispisano zdesna nalijevo
Jazi-ćage, nenina poruka:
„Moj tepeluk ponesi sa namom,
Prilagodi o sebi feredžu,
Spram haljinke nakit odabjeri,
Ti ćeš dostić golemu deredžu.
Al’ se nemoj uznosit s jordamom,
Čitaj knjigu, okreni se vjeri,
Ponosi se bošnjačkijem namom.“
Kada sam i čevre razmotala,
U kojemu je bila knjiga stara,
Ushićena zbog novog saznanja,
Ja sam cijelim bićem zadrhtala.
U knjizi su pera sabjerana
Što su nekad davno umakana
U duše Bošnjaka-Muslimana…
Pjesnici ih izljevahu rado
U književnost alhamijado.
Saznala sam da je moja nana
Neka pera sabjerala sama
I čitala onih davnih dana
Da je Čuvidina Umihana,
Pjevajući pjesme protiv rata,
Svoje ruse kose odrezala
I stavila iznad gradskih vrata.
Ko prolazi, da joj kose žali:
„Ova kosa u devletu rasla,
U golemu jadu odrezana.“
Čitala je moja stara nana
I pisala onih davnih dana.
Moj narode, pa naše su nene
U ‘naj vakat, a bile pismene!
Spoznala sam u čem’ je suština –
Golema je naša ostavština.
Nisam znala šta vrijedi sehara,
U sehari blago ne zastari!
Tifa Dolinar-Terzić
Sehara moje majke
Recenzija – pjesme “Sehara moje majke”
Pjesma Sehara ne ostavlja nijednog čitača ravnodušnim. To je pjesma koju doživljavamo cjelokupnim bićem, svim čulima. Već sa prvim stihom otkrivamo bogatstvo miljea naše sredine u minulim vremenima. Vizuelna slika je veoma snažna. Pred nama je prepoznatljiv ambijent. Slike u Tifinoj pjesmi sprješavaju zaborav našega pamćenja. Vidimo ambijent iz kojeg potičemo: staru kuću, veliku musafirsku sobu ispunjenu mirisom dunja što se ćute po rafovima; sećije sa bijelim jambezama, uglancanu mangalu i najveći ukras sobe – seharu prekrivenu svilenom mahramom. Na počasnom je mjestu u sobi. I uvijek tajanstvena, dok se ne pokrene sa udajom djevojke.
Tajnu sehare otkrit će Tifa. Odškrinut će seharu, proviriti u nju i uvesti nas u svijet naše bošnjačke prošlosti. Samo u dio tog svijeta, u život naših starmajki. I, evo bogatstva.
Tifa otkriva bogatstvo folklora naših Bošnjakinja, naših lijepih nena. Sve to snažno doživljavamo. I vidmo i čujemo. Vidimo ljepotu naših žena, a onda kao da čujemo lahor svile, šuškanje kadife i zveckanje đerdana. Slike se nižu sve ljepša od ljepše. Ali pjesnikinja ne ostaje samo na slici. Ona otkriva nešto što se desetljećima prešutkivalo. Otkriva gotovo nepoznatu kvalitetu ove žene. Bila je i pismena – Bošnjakinje uzdignute glave sa pogledom daleko naprijed. Imala je snagu da spriječi zaborav onima koji dolaze. Ostavila je baštinu koju Tifa nađe u sehari. Ostavila je poruku svima nama da ne zaboravimo, da se ponosimo, a više od svega da moramo i sami puniti svako svoju seharu kako ko može i koliko može. Kao Tifa. Odškrinula je i svoju seharu u koju još slaže, da bi njena ostavština bila još bogatija.
Sa sadržajem pjesme Tifa je uskladila i formu. Piše u desetercu, stihom junačke pjesme. Jer, Sehara i jeste junačka pjesma, sa junacima – ženama Bošnjakinjama.
Hatidža Zećo, profesor
Sehara
Recenzija pjesništva Tife Dolinar-Terzić
Autorica Atifa Dolinar-Terzić svojim pjesničkim djelom pokazuje da je u njoj duboko zapretena poetska misao dugo trajala, da bi, u ono najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake, kao vulkan izbila i sviju nas prijatno iznenadila. Taj poetski poriv za pjesničkim iskazom osjeća se u svakom njenom stihu.
Pjesnikinja je opsjednuta kosmosom i tradicijom i to u stihu čini jedan čudesno lijep i sugestibilan spoj. Ništa što se događa nije izvan moći i odredbe Jednog Jedinog.
Folklorni elementi nisu dati izvan života, oni nas upravo vraćaju u jedno zaboravljeno vrijeme naših nana i njihove filozofije, zasnovane na zdravom razumu. Između ostalih, to je izvanredno pjesnički izvajana poema Sehara.
Slike njenih pjesama su plastične i žive, pa nas jednostavnim iskazom vraćaju u neka stara vremena, kada smo kao djeca slušali od naših učitelja ili roditelja prekrasne kur'anske priče, koje upućuju na uspravan hod i osmišljen ovozemaljski život: sabur, pravednost, ponos, skromnost i nepomućena vjera u Istinitog. I u svemu tome su Bosna i Bošnjaci hrabri, dostojanstveni, plemeniti, spremni da oproste, ali ne i zaborave. Svi ti elementi su potka i nadgradnja poezije Atife Dolinar-Terzić.
U svojoj sveukupnosti njene pjesme s pravom bi se mogle nazvati u širem smislu Islamski ahlak, a u užem Bošnjački ahlak. Izdavaču toplo preporučujem zbirku pjesama Atife Dolinar-Terzić za objavljivanje, koju će, sigurna sam, čitaoci svim srcem prihvatiti, a poslužit će i kao lektira određenim školama.
Sarajevo, 16.8.1999.
Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović
Bosnjaci.com
.
