Dražen Erdemović je stigao u Hag u martu 1996. godine. Dvije godine kasnije, po priznanju krivnje, Erdemović je osuđen na pet godina zatvora. Nakon odslužene dvije trećine kazne, našao se na slobodi još 1999. godine. Koliko god se ovakav odnos Haškog tribunala činio nepravednim u tom trenutku, tek je djelić onoga što ćemo gledati 15 godina kasnije u drugim slučajevima, budući da je njegovo puštanje ipak bilo uslovljeno svjedočenjima protiv nadređenih te je značajno utjecalo na prikupljanje podataka i informacija o zločinu genocida u Srebrenici.
Niko u javnosti nije ni pomišljao da će “izuzetak” postati pravilo, pa će desetljeće kasnije, pod okolnostima “značajne rehabilitacije”, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji odobriti prijevremeno puštanje na slobodu Biljane Plavšić, a zatim i Momčila Krajišnika, iako je riječ o licima iz samog vrha političkih struktura moći ratnih vlasti bh. entiteta Republika Srpska.
Svakako, prijevremena puštanja na slobodu obuhvatila su osuđenike bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, među kojima je bio i Hazim Delić, osuđen na 18 godina za zločine nad zatvorenicima srpske nacionalnosti u Čelebićima; Mladen Naletilić, osnivač Kaženjičke bojne Hrvatskog vijeća obrane, osuđen za 20 godina za zločine nad bošnjačkim stanovništvom u dolini Neretve; Zlatko Aleksovski, upravnik logora u Kaoniku, te mnogi drugi koji su se, također, našli na slobodi poslije odslužene dvije trećine kazne zatvora.
Narativ o pravednosti
No, ključno u kontekstu puštanja osuđenika na slobodu jeste odnos javnosti prema oslobođenim, lični odnos počinioca prema utvrđenoj krivnji i odgovornosti. Dok se pozicija žrtve najčešće koristila u svrhu dokazivanja teze “šta su oni nama uradili”, optuženici/osuđenici za ratne zločine pojavljivali su se kao branioci uspostavljenog reda i pripadajuće historijske perspektive. S tim u vezi može se posmatrati kao razumljivo organiziranje dočeka vojnim i političkim liderima oslobođenim krivice pred Haškim sudom, budući da to osnažuje nacionalni narativ o pravednosti “naše” borbe u odnosu jednog kolektiva naspram drugog.
Međutim, kontekst dočeka Biljane Plavšić ili Momčila Krajišnika te ovaj posljednji – Darija Kordića, ima mnogo veću težinu. Riječ je o slavljenju lica kojima je utvrđena krivnja i odgovornost za počinjene ratne zločine. Pred nama stoje presude, utvrđene činjenice, datumi rođenja ubijene djece… I dok se vrsta ljudi koja dočekuje ratne zločince po aerodromima voli baviti teorijama međunarodne zavjere, malo ko se i usuđuje negirati spiskove civila stradalih u “herojskim” pohodima, iako mise zahvalnice niko ne otkazuje.
Osuđeni ratni zločinac Darko Mrđa slobodno hoda prijedorskim ulicama, dok mu se pogledi svakog dana sastaju s najbližim srodnicima njegovih žrtava.
Krajem prošle godine osuđeni ratni zločinac Darko Mrđa je prijevremeno pušten na slobodu, nakon što je izdržao dvije trećine kazne od 17 godina, na koju je osuđen 2004. godine zbog učešća u ubijanju više od 200 civila, mahom prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, u augustu 1992. godine na Korićanskim stijenama. Mrđa sada slobodno hoda prijedorskim ulicama, dok mu se pogledi svakog dana sastaju s najbližim srodnicima njegovih žrtava. Zoran Žigić i Milomir Stakić ostaju kao jedini osuđenici za zločine počinjene u Prijedoru, koji će još neko vrijeme provesti iza rešetaka.
Miroslav Deronjić, nekadašnji predsjednik opštine Bratunac, osuđen pred Haškim sudom na deset godina zatvora zbog napada na bošnjačko selo Glogova, umro je na izdržavanju kazne u Švedskoj 2007. godine. Da je živ, Deronjić bi danas bio slobodan te bi se vjerovatno mogao posvetiti političkoj karijeri, poput njegovih kolega iz Srpske demokratske stranke. Tako je Blagoje Simić, šef “kriznog štaba” u Bosanskom Šamcu, osuđen na dvije godine zatvora, na posljednjim lokalnim izborima osvojio 681 glas te prvo mjesto na listi za zastupnike u Skupštini opštine Šamac na listi SDS-a. Branko Grujić, ratni načelnik Zvornika, nakon odsluženih šest godina za učešće u masakru nad bošnjačkim stanovništvom 1992. godine, pomeo je unutarstranačku konkurenciju, osvojivši 2.400 glasova na listi SDS-a.
Napadi na svjedoke
Ustav Bosne i Hercegovine zabranjuje licima koja se nalaze na izdržavanju kazne, izrečene presudom Međunarodnog tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, te bilo kojoj osobi koja je pod optužnicom Haškog tribunala, a koja se nije povinovala naredbi da se pojavi pred Tribunalom – da bude kandidat ili ima bilo koju neimenovanu, izbornu ili drugu javnu funkciju na teritoriji Bosne i Hercegovine. Međutim, poslije nekoliko ljeta robije, nema prepreke za povratak osuđenika u lokalnu zajednicu i ponovno pozicioniranje unutar novih političkih struktura postgenocidnog bosanskohercegovačkog društva.
I dok se širom Bosne i Hercegovine, na svim nivoima, osigurava institucionalna zaštita optuženih, nakon čega im, prije ili kasnije, društvo odaje i pripadajuće “poštovanje”, žrtve se vraćaju na mjesto zločina, gdje će preživljavati i strahovati svakog dana. Da za njihovu sigurnost malo ko brine ili garantira, potvrđuje i posljednji napad na zaštićenog svjedoka u Goraždu, a vezano za slučaj Dragana Šekarića koji se tereti za zločine počinjene nad bošnjačkim civilnim stanovništvom u Višegradu i Goraždu.
Baš tih dana se do javnosti “probija” i konačna informacija o tome da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukinuo još jednu presudu Suda BiH po apelaciji Željka Ivanovića, osuđenog na 24 godine zatvora za pomaganje u izvršenju genocida u Srebrenici. Pravda je spora, a usto i nedostižna. Barem prema zločincima dobrog vladanja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera