Pise:Meho Muminagic
Probali smo vise puta prodavati nase proizvode na pijacama u Sarajevu i Zenici. Najvise mladi luk i salatu krajem zime i u rano proljece. Na pijacama je bilo vrlo malo ili nimalo svjezeg zelenog povrca u to vrijeme a ni u prodavnicama nije bilo nista bolje.
Nije bilo uvoza iz inostranstva. A kod nas, u Ljubuškom, vec u februaru mogli smo poceti cupati prvi mladi luk i salatu. Najvise sam volio da prodajemo na veliko, na Stupu ili na Kosevskoj pijaci. Pripremimo robu, salatu slozimo u sanduke od banana, luk ocistimo, operemo pa svezemo u “buntove” od 5 – 6 kg.
Oko ponoci krenemo na put, dodjemo na pijacu oko 3 – 4 sata, brzo sve prodamo, popijemo negdje kafu, pojedemo cevape pa vec oko 9 – 10 sati ujutro smo opet kod kuce, u Ljubuškom.
Jednom, kad smo dosli prvi put te godine, zaustavi nas jedan nakupac daleko od ulaza na pijacu: “Sta imate ? Kolika je cijena ?” Reknem mu cijenu malo vecu od lanjske cijene. “Hajde, utjerajte auto, kupujem sve !” Rece razdragani nakupac. Dok smo istovarali luk i salatu na veliku vagu, okupilo se nekoliko vlasnika privatnih Sarajevskih piljara, diveci se jedinoj zelenoj robi na pijaci. “Posto je mladi luk, posto salata ?” Pitali su svi po redu. Nakupcu bilo nezgodno da govori pred nama pa ih odvede malo u stranu i sapnu im na uho. Ipak sam cuo, ponudio im je cijenu tacno duplo vecu nego sto je dogovorio sa nama. Za pola sata sve smo izvagali i prodali, i mi i on. To jutro smo se vratili kuci u 8 sati.
Nekoliko slucajeva mi je ostalo trajno u sjecanju…
Jednom nas je pitao komsija Alija F. moze li i on sa nama, da mu povezemo nekoliko vreca salate.
Bio je lijep, skoro proljetni suncani dan. Temperatura preko 15 stepeni. Namirio je Alija 6 vreca predivne salate, ljepsa i veca nego nasa. Rasla na Zubarinu, odmah ispod poznate cesme. Ispod samog brda Butorovice, bilo je jos toplije nego na nasim bastama.
I mi smo pripremili nasu robu, popili kafu pa krenuli u ponoc. Na Alijin prijedlog krenuli smo na pijacu Markale, da prodajemo na malo, direktno musterijama…
Ulazeci u tunel kroz Ivan planinu ostavili smo nebo puno zvijezda i topli hercegovacki zrak, zelenu travu na njivama pokraj ceste.
Nakon tri minute uronili smo u gustu maglu.
Morao sam dobro smanjiti brzinu. Na asfaltu debeli sloj ugazenog snijega. U autu, i pored grijanja upaljenog na maksimum, naglo je zahladilo. Trebalo nam je preko dva sata da se nekako dovucemo do pijace Markale. Parkirao sam auto pa nas Alija ubrzano odveo u toplu kafanu preko puta pijace. On je dobro poznavao tu pijacu i okolinu. Popili smo polahko vrucu kafu, pa caj, pa opet kafu pa caj. “Temperatura je minus 18 !” Donese neko tuznu vijest.
Tek oko 7 sati izasli smo iz kafane. Slabo obuceni, drhtali smo i cvokotali. Dosli smo do auta. Htjeli smo da istovarimo robu, da “zauzmemo” jedan stol. Nismo uopste trebali zuriti jer samo oko 4 stola su se vrtili prodavaci.
Sve ostalo je bilo potpuno prazno. Vozio sam Fiat 1500, obicno putnicko auto. Na krovu sam imao “gepek”, nosac za torbe, vrece i slicno.
6 Alijinih vreca salate su bile tvrde, kao 6 velikih stijena. Pokusao sam ih odvezati, nisam mogao. Sve zaledjeno. Na kraju sam jedva nekako prerezao konap nozem. Smrznutih ruku odnijeli smo zaledjenu salatu i bacili u kontejner. Isto tako svu robu iz “gepeka”, zadnjeg dijela auta.
Jedino 2 paketa salate i 4 bunta luka koji su bili na zadnjem sjedistu auta smo ponudili i prodali za simbolicnu sumu jednoj prodavacici, pa krenuli razocarani nazad.
Navratili smo na pijacu u Konjicu. Alija je kupio vecu kolicinu sira i suhog mesa na kostima a i mi malo, za nase potrebe.
Dok smo se vozili kanjonom Neretve, gledali smo sunce kako se ogleda u zelenoj mirnoj povrsini jezera, izmedju toplih, kamenih strana, razmisljajuci o zimskoj pustolovini, kao nekom ruznom snu.