Iz Društva pisaca BiH istupila je naša Ljubušanka, Azemina Krehić, a nedavno su još dvije članice napustile Društvo.
Pored njenog istupanja, formalnu ostavku na mjestu predsjednice Društva BiH dala je Jagoda Iličić, a nakon nje ostavku je dala i predsjednica Skupštine Društva pisaca BiH, Naida Mujkić, i to nakon što su prolazile kroz višemjesečnu torturu od strane pojedinih članova Društva pisaca BiH.
Naida Mujkić je istaknula da niko nije pružio zaštitu;
“Jagoda se u posljednjih šest mjeseci obraćala mnogima tražeći zaštitu, a ja sam činila isto zajedno s njom. Svaku njenu uvredu i svaku njenu suzu, doživjela sam i proživjela kao svoju vlastitu. Nažalost, obje smo ostale potpuno nezaštićene i u tišini prepuštene same sebi. Prije mjesec su iz Drustva istupile dvije kolegice, jutros je istupila i treća, danas ce istupiti i četvrta, peta – o tome mediji nisu i neće pisati.
Djelovanje u ovakvim uvjetima postalo je neizdrživo. Uprkos mojim/našim nastojanjima da se držim/o pravila i statuta Društva, kao i u stalnom kontaktu s pravnicima koji su potvrdili da je moj/naš rad legitiman, pojedini članovi su konstantno osporavali moje/naše postupke. Svjesna sam da sam/smo radila/e u skladu sa zakonima i pravilima, ali teror i pritisak koji sam/smo trpjela/e postali su preteški.
Bosna i Hercegovina ostaje zemlja u kojoj su prava žena sustavno zanemarena, a Društvo koje bi trebalo promovirati književnost i jednakost pokazalo je drugačije lice.
Svjetlost promjena, nažalost, još dugo neće obasjati našu zemlju. Zbog toga ne osjećam više ni dužnost, ni mogućnost da opravdam povjerenje koje mi je dalo članstvo koje je vjerovalo u mene.
Na kraju, želim izraziti neizmjernu zahvalnost onima koji su mi pružili podršku u proteklom periodu, prije svih, kolegi i bardu Dinki Deliću. Vaša podrška mi je bila dragocjena, ali u ovakvim uvjetima više nije moguće nastaviti rad. To je ta priča o očevima nacije, Tito u svom selu.”
Azemina Krehić je izjavila;
“Obzirom na to da uviđam da sam idealizirala Društvo pisaca BiH, promatrajući ga kroz prizmu velikih književnih imena koja su nekad djelovala u istom, i bila uvjerena u to da ono okuplja velike ljude – kulturne i pristojne, intelektualce, nakon one crne Skupštine, a evo i ovih e-mailova vidim da je to daleko od istine, pri tome smatram da ima i onih dobrih i kvalitetnih ličnosti ali njihov se glas stalno utišava.
Ja ne želim biti dio nečeg ovakvog što crpi energiju, ići na Skupštine gdje se prema članicama, književnicama, pojedine kolege, pa i neke kolegice, odnose bez čak i minimalnog poštovanja, gdje se naočigled svih radi nepravda, a mnogi šute, čekaju koja “strana” će pobijediti pa da se kao kišne gliste provuku kroz sve netaknuti i jednostavno – priklone pobjedničkoj strani.
Ovakvo Društvo mi je jedan pokazatelj koliko ego kod mnogih književnika (i onih koji sebe smatraju književnicima), raste sa godinama, na kraju ih pojede, a oni onda počinju jesti sve oko sebe. A ja ne želim biti pojedena!
Tako da ja više ne želim biti dio ove toksične “porodice” u kojoj su čeljad bijesna, pa je kuća tijesna, i izlazim iz Društva (ali pravo, bez onog javno napustim, odem u medije, pa plačem da mi je nazad u Društvo).
Pri tome, mislim da Društvo pisaca BiH mojim odlaskom ništa ne gubi, ali ne gubim ni ja, čak i dobivam i olakšavam sebi time.
Sretna sam da sam tri puta bila učesnica Sarajevskih dana poezije, kada je situacija bila iole ljepša i normalnija, pa neka to budu moja sjećanja vezana za ovo Društvo i neko moje poetsko stasavanje vezano za BiH.
A svima onima koji zaista imaju dobre namjere i žele dobrobit Društvu, želim snagu i volju da u tome ustraju, jer je očigledno da će takvima biti iznimno teško!”
Izražavamo žaljenje zbog ovakve situacije, uvjeravajući se još jednom da nam niko ne urušava institucije, već to činimo sami tako što biramo pogrešne ljude ili ne stajemo uz one koji se bore za pravdu i transparentnost u djelovanju!