Mezarja u Ljubuškom, koja bi trebala biti mjesta poštovanja, mira i dostojanstva, ponovo su prepuštena zaboravu i nemaru. Trava nemilosrdno prekriva kabure naših rahmetlija, dok odgovorni šute i okreću glavu.
Svake godine, vjernici i članovi džemata uredno uplaćuju članarine, a uz to i dodatnih 20 KM za održavanje harema – konkretno za košenje i čišćenje mezarja. Međutim, stanje na terenu govori nešto sasvim drugo. Mezarja zarastaju u korov, a tragovi brige i ulaganja su gotovo nevidljivi.
Na čelu Medžlisa su Mumin Elezović i Šemso ef. Germić, koji sebe i svoju grupu predstavlja kao legalne predstavnike zajednice. Ipak, ono što očima vidimo ne potvrđuje njihovu brigu. Da se sredstva džematlija zaista ulažu u održavanje mezarja, ona bi bila uredna i dostojanstvena – kao što to i priliči mjestima gdje počivaju naši najmiliji.
Posebno zabrinjava stanje u Vrbici, gdje su klupe uslijed vremenskih neprilika oštećene, a niko iz struktura koje sebe nazivaju odgovornima nije reagovao. Slična, ako ne i gora slika, zatiče nas i na mezarju Zorbinovac. Tamo trava doseže i preko metar visine, što je nedopustivo i krajnje sramotno za zajednicu koja tvrdi da vodi brigu o svetim mjestima.
Džematlije primjećuju: tamo gdje pojedinci lično pokose oko grobova svojih najbližih, to se jasno vidi – kao u slučaju kaburova porodice Maksić. Međutim, održavanje mezarja ne smije biti prepušteno dobroj volji pojedinaca, već mora biti sistematski i odgovorno vođeno.
Zbog svega ovoga, džematlije sada javno pozivaju mostarskog muftiju Salem-ef. Dedovića, koji već godinama pruža podršku trenutnom vodstvu Medžlisa, da zajedno s narodom obiđe ova mezarja. Neka muftija vlastitim očima vidi u kakvom su stanju mjesta gdje počivaju naši rahmetlije i neka nam iskreno kaže – je li ovo ispravno, je li ovo ono što kao vjernici treba da tolerišemo? Je li to rad njegovih podređenih koji zaslužuje njegovu podršku?
Postavlja se ključno pitanje: šta se treba desiti da oni koji su preuzeli upravu nad našim haremima konačno počnu raditi svoj posao? Gdje ide novac koji godinama uplaćuju vjernici? I koliko još mezarja mora zarasti da bi neko rekao – dosta?
Pozivamo odgovorne da se hitno uozbilje, jer mezarja nisu ničija privatna svojina – ona su emanet svih nas. Naš odnos prema mrtvima, odraz je našeg odnosa prema životu.
