Piše:Emina Jakić
Sjecala se Safija tog dalekog augustovskog dana.
Sunce je przilo bas kao i danas. Ona nije osjecala njegovu vrelinu. Drzala je svoje dvoje djece za rucice da joj se ne izgube u sveopstoj guzvi koja je nastala. Zene, djeca, ljudi. Metez.
Red se otegao u nedogled. Svi cekaju. Sunce przi nemilosrdno.
Na pocetku reda postavljen je sto i stolica na kojoj sjedi covjek i popisuje ih.
Mrzovoljan, prehladjen. Suze frcaju iz njegovih ociju dok ispija limun gundjajuci i pisuci imena ovih ljudi.
Kamioni u pozadini bruje spremni da ih povedu.
Safija ne zna gdje ce i kuda ih vode.
Ne zna ni zasto ih popisuju.
Safija ne zna gdje su joj prije nekoliko dana odveli muza sa kucnog praga.
Jedino sto zna je da ovdje ne moze ostati i da mora ici. Takva je naredba dosla.
Kamioni su spremni.
Kopka je misao: “Kuda nas vode?”
U toj misli jos jace grli svoju djecicu.
Emina je 5 godina stara, a Semin 8.
Nestrpljivi su i ne znaju sta se dogadja, ali nekako prepoznaju emociju u ovoj situaciji i mirno cekaju u redu. Nema one djecije radoznalosti, veselosti i potrebe za igrom. Kao da je sva ta djecija radost nestala kad su prije desetak noci culi grubo i divljacko kucanje na kucnim vratima.
Kad su u kucu upali naoruzani nepoznati likovi trazeci i odvodeci njihovog oca. Glasan plac i preklinjanje njihove majke kao da su ugasili radost u njihovim djecijim ocima. Nije im vise bilo do igre. U njihovu kucu uselio se strah i strepnja.
Gdje odvedose babu? Sta ce s nama biti?
Jutros, dok su jos spavali, opet lupa na vratima. Opet naoruzani zli likovi.
“Izlazite odmah! Moramo vas popisati i deportovati”, naredio je promukli glas jednog zadriglog, poluinteligentnog brkajlije.
“Kuda nas vodite?”upita Safija bojazljivo.
“Suti, zeno, i izlazi!” naredi joj ostrim glasom.
Safija usuti. Povede djecu i krenu prema odredistu.
Vec se na trgu okupilo mnostvo zena, djece, muskaraca. Stade i ona u red. Tiho je. Niko nista ne govori. Cekaju zabrinuto svoju sudbinu.
Poznato lice upravitelja policije koji je prije rata bio tako ljubazan prema muslimanima, sad je hladno i strano. On prolazi pored kolone ovih nesrecnika ne gledajuci ih, kao da ih ne poznaje. A vecinu je poznavao. Cak jeo i pio s njima. Druzio se. Ljudi pokusavaju da uhvate nekako njegov pogled, da ga pitaju kud idu, gdje ih vode, cemu ovi kamioni.
Nevjerovatno je kako su se njihovi dojucerasnji prijatelji, komsije i skolski drugovi ovako preko noci promijenili.
Poneko od njih bi se javio, ali tajno, a stav vecine je bio ignorisanje muslimanskog zivlja.
Sta se desilo tim ljudima? Otkud da ih odjednom zaslijepi mrznja?
Ili nisu smjeli?
Ljudi iz Safijine mahale su se ibretili.
Sta ovo bi?
Pa nas dojucerasnje ljubazne komsije ignorisu i zaobilaze ?
Nisu mogli naci odgovora, ali trazili su im stotinu opravdanja.
Mozda se i oni boje. Rat je.
Radovan je tako prolazio pored ove grupe unesrecenih ljudi. Vecinu njih je poznavao licno kroz svoj posao policijskog sluzbenika. Krajickom oka ih je posmatrao, vidio je njihove molecive i upitne poglede i bi mu milo oko srca. Napokon da sredimo i ovo. Neka idu, nije im ovdje mjesto. Ovaj grad je nas, muslimani nikad tu nisu pripadali.
Ugledao je medju njima i lijepu Azeminu. Njegovu prvu simpatiju iz gimnazijskih dana. Djelovala je isrpljeno, kao da ce se srusiti. Ispijeno.
Znao je da su joj muza uhapsili prije nekoliko dana. Znao je da je ubijen. Ona to sigurno nije znala.
Usao je u zgradu policije odahnuvsi kad su ga obgrlili debeli zidovi te starinske zgrade, dajuci mu hlad od nesnosne vrucine napolju.
“ Ubrzajte proceduru, trpajte ih u kamione i vozi!”naredio je zurno.
Znao je gdje ih voze. Al nimalo ga nije pekla savjest. Ovaj problem se mora rijesiti dok se ima prilika.
Dat je znak za polazak. Kamioni su brujali, narod je polahko ulazio pod cerade. Bila je nesnosna vrucina.
Pod ceradom se nije moglo disati.
Ljudi su preklinjali:”Dajte nam vode, vode!”
“Ulazi stoko!” vikali su likovi u uniformama, gurajuci ih kundacima.
Safija je cvrsto zagrlila djecu. Guzva se stvorila oko njih.
Sa strane kamiona stajao je sofer Miro. Jutros je dobio unuku. Dali su joj ime Jelena.Radost dana mu je pomutio poziv da vozi ovu turu nesrecnika.
Ugleda Safiju i njenu djecu. Bi mu zao djece na ovoj vrelini u ovoj guzvi.
“Safija” zovnu je. Ne cuje. Galama je velika. Ljudi zapomazu. Motori bruje.
Ode do nje.Povuce je za ruku.
“Safija, ti i djeca cete sa mnom u kabinu,” rece joj.
Podje ona poslusno za njim.
Smjesti se s djecom u kabinu.
Kamion krenu.
“Gdje ti je Hasib?”upita je
“Ne znam, odveli su ga”, odgovori nesuvislo, stezuci djecu u zagrljaj.
“Ne bojte se, vraticu vas kuci, pa cemo vidjeti sta ces dalje”’ rece joj poluglasno.
Gledala ga je bespomocno.
Kad su dosli na jedan proplanak u pozadini se vidjela velika zgrada. Osnovna skola.
Miro joj rece: “Ostani tu! Ne izlazi!”
Ode da pomogne oko istovara.
Kao preplasena srna ostade Safija s djecicom tu u kabini kako joj je receno.
Okolo vriska i zamor unesrecenih ljudi.
“Kuda nas vodite?”, vikali su preplaseno.
“Hodaj, stoko!” derali su se na njih likovi sa puskama.
Poredali su ih u kolonu i poveli prema skoli na proplanku.
Safija je cula da se pricalo da je ta skola logor.
Miro se vratio.
“Idemo nazad”, promrmljao je.
“Vraticu vas kuci.”
Safija je sutila zabrinuto i uplaseno.
“Ne boj se. Sredicu ja to.Nece vam falit dlaka s glave,”rece joj
“Dobio sam jutros unuku. Jelena se zove. Bice lijepa ko ova tvoja Emina,” rece joj da je malo oraspolozi.
Safija se osmijehnu nesuvislo.
“Nek ti je ziva i zdrava,” rece mu.
Miro izvuce kesu bombona iz dzepa, dade je maloj Emini.
“Podijeli s bratom,” rece joj.
Safija se i ovog augusta, nakon trideset godina, vracala na taj daleki ljetni, ratni dan.
Pomogao joj je Miro da izadje iz obruca . Saznala je kasnije da je Hasib cim je odveden iz kuce strijeljan. Nikad mu kosti nije nasla.
Safija se vratila u rodni grad, u svoju mahalu. Djeca otisla u inostranstvo , cim su skole zavrsili. U augustu redovno dodju na odmor u rodni kraj.
“Neno”, umilni djeciji glasic prekinu njezine misli.
Na vratima je stajala njena mala unucica Rabija, Eminina kcerka.
U ruci je nosila kesu bombona i dosla je da pocasti svoju nenu.
Safija joj se osmijehnu, uze je u krilo i zagrli je jako.
Djevojcica se udobno smjesti i predade se toplini neninog zagrljaja.