Poslije Alije Izetbegovica ni jedan politicar u Bosni i Hercegovini nije uživao takve simpatije i takvu podršku bošnjackog naroda kao što uživa Željko Komšic.
Cinjenica da jedan narod više voli politicara iz drugog naroda, namjesto hicme politicara iz svog naroda – fenomen je samo po sebi. Možemo li zamisliti da srpski i hrvatski biraci na taj nacin preferiraju nekog Bošnjaka, namjesto srpskih i hrvatskih kandidata?
Bošnjaci su u nekoliko navrata posvjedocili da im je važniji Željko Komšic, kao Hrvat i Bosanac, nego mnogi bošnjacki politicari, ma koliko da su Bosanci i domoljubi. Naime, Bošnjaci su dvaput Željka Komšica birali za nacelnika Opcine Novo Sarajevo (2000. i 2004.) i dvaput su ga birali za hrvatskog clana Predsjedništva BiH (2006. i 2010.). Uprkos veoma ozbiljnim kritikama da Bošnjaci tako zadiru u jednakost hrvatskog naroda, birajuci Hrvatima svog clana Predsjedništva, a što legitimira separatisticke
tendencije u zapadnoj Hercegovini – Bošnjaci su 2010. ponovo izabrali Željka Komšica.
Rezultat je bio trijumfalan, jer je Komšic osvojio 337.065 glasova (32,94% od ukupnog broja biraca s teritorija Federacije BiH i Distrikta Brcko, tj. 60,61% od ukupnog broja biraca koji su glasali za hrvatskog clana Predsjedništva). U reakcijama 2006, a posebno 2010. godine, ne samo da se postavljalo pitanje izbornog modela koji omogucava da jedan narod bira predstavnika drugog naroda, vec se propitivao i demokratski kredibilitet Željka Komšica koji je prihvatio da Hrvate zastupa bošnjackom, a ne hrvatskom voljom. Nevjerovatni uspjeh Komšiceve tek osnovane stranke, Demokratske fronte, na Opcim izborima 2014. – podrazumijeva se, u krajevima sa bošnjackom vecinom – potvrdio je status Željka Komšica kao bošnjackog lidera, odnosno – prvog u Bošnjaka.
Kad bi Komšic bio Šaban
Ovaj slucaj je bez presedana u politickoj historiji BiH, a bezbeli i šire. To što je nevjerovatno u Bosni, da jedan narod za lidera bira politicara iz drugog naroda, još bi nevjerovatnije bilo u Srbiji, recimo, gdje bi Srbi mogli sebi birati albanskog, ili Albanci sebi srpskog lidera. U drugim bosanskim narodima nema nicega slicnog što bismo uporedivali sa bošnjackom opsjednutošcu Željkom Komšicem. Kod Bošnjaka, pak, ima slicnih situacija.
Sjecamo se, recimo, kako su bošnjacki generali u tišini hapšeni i odvodeni u Hag, a da to nije pobudilo nikakvu reakciju, nikakve proteste bošnjacke narodne zajednice. Kada je, pak, 3. marta 2011. u Austriji uhapšen general Jovan Divjak, buknula je bošnjacka patriotska svijest, organizirane su demonstrancije i po zemlji i po dijaspori, a na transparentima je Sarajevo preimenovano u „SaraJovo“, sve iz ljubavi i poštovanja prema „cika Jovi“. Nema tu nicega spornog, osim cinjenice da Bošnjaci nisu na isti nacin branili Alagica, Delica, Hadžihasanovica i druge, niti su se, baš u te martovske dane demonstracija za „cika Jovu“, kad padaju godišnjice smrti generala Talijana i Alagica, sjetili ove dvojice patriota.
S jedne strane je opravdani glas protesta zbog hapšenja generala Divjaka, a s druge apsolutna tišina u povodu hapšenja i godišnjica smrti generala i patriota koji nose muslimanska imena. Nije, valjda, da je u imenu štos?
A šta da se Jovan Divjak, kojim slucajem, zvao Šacir Divjak? Šta da se Željko Komšic, kojim slucajem, zvao Šaban Komšic? Da li bi se ikakvi demonstrantni digli zbog hapšenja generala Šacira? Da li bi ikakvi glasaci i u kakvoj mjeri glasali sa lidera Šabana? Evo, neka taj Šaban Komšic ima sve, pa ako može i bolje kvalitete od Željka Komšica, nek’ je onako lijep, rjecit, borben, nek’ ima i „Zlatnog ljiljana“, nek’ je iz tzv. mješovitog braka, nek’ je i on u tzv. mješovitom braku, nek’ ne ide u džamiju, nek’ je sav po mjeri multikulturnih i gradanskih kriterija. Ali, eto, ima feler: zove se Šaban. Da li bi taj personalni Željko Komšic, kad bi se zvao Šaban, postigao ikakve izborne rezultate? Bezbeli bi postigao nekakve, ali ne i ovakve. Ako su Bošnjaci od Željka Komšica napravili „prvog u Bošnjaka“ samo zato što se on zove Željko, onda je to složen ne samo politicki, vec mnogo više psihosocijalni problem koji seže do pitanja diskriminacije i autodestrukcije kao fenomena u žrtava diskriminacije.
U ovim razmatranjima neupitan je patriotski i ljudski kredibilitet Jovana Divjaka ili Željka Komšica. To uopce nije tema. Tema je ta tajnovita bošnjacka opsesija ljudima koji nose nemuslimanska imena, a vole Bosnu, Bosance i Bošnjake, jedni su od nas. Zašto su Jovan i Željko u bošnjackoj percepciji važniji od Šacira i Šabana? Nisu za to krivi ni Jovan ni Željko, vec neka duboka trauma u Bošnjaka, usljed koje se tude voli više nego svoje. Makar da je jednako, pa bilo bi podnošljivo, ali, ovako je to faktor nakarade koji ne koristi nikome.
Macak u vreci
Bošnjacko biranje Željka Komšica ozbiljno je ugrozilo hrvatsku jednakost, a time i stabilnost odnosa medu narodima, iako je Komšicev izbor trebao da ojaca ideje zajedništva i tog jednostranog bosanstva. Jedan feler proizvodi druge felere, pa se tako dogodilo i ovaj put. Demokratska fronta nastala je u aprilu 2013., kao rezultat Komšicevog razlaza sa SDP-om, a vec u oktobru 2014. postala je druga ili treca stranka medu Bošnjacima.
Na predizbornoj sceni nismo se mogli osvjedociti u kadrovski kvalitet Demokratske fronte, jer se radilo o nepoznatim ili neiskusnim kandidatima, što znaci da su biraci glasali za one koje ne znaju, a za koje im je jedina garancija Željko Komšic. Objektivno, teško da je i Komšic mogao u kratkom periodu sagledati kadrovski potencijal svoga tima, tako da smo, blagodareci bošnjackoj ljubavi prema Željkovom imenu, a i djelu, dobili macka u vreci.
Nenormalno je, i štetno je, to glasanje na slijepo, to davanje bjanko podrške nekoj kandidatskoj listi samo u ime podrške jednom covjeku. Negativni efekti ce se osjetiti kad se bošnjacka iluzija, zvana Demokratska fronta = Željko Komšic, suoci sa prvim principima, kao što je koaliranje sa ideološkim i predizbornim protivnicima. Pitanje je da li ce Komšicevi fanovi i tada išta razumjeti, jer oni nisu za njega i njegovu stranku u proteklih 14 godina glasali zbog politike, programa, ideologije… Bilo je to glasanje u ime traume da se bude neko drugi.
U fenomenu Željka Komšica sažimaju se mnogostruke bošnjacke povijesne traume identiteta, to tragikomicno nastojanje da se preziranjem svoga i preferiranjem tudeg svjedoci modernost, a što je ništa drugo do li autodestrukcija koja je odgojena upravo ubjedivanjem Bošnjaka da su strano tijelo na slavenskom jugu. Stoga je ovo realisticno ustolicavanje Željka Komšica kao „prvog u Bošnjaka“ (sintagma koja je dosad pristajala jedino uz ime Alije Izetbegovica), zapravo, završni cin bošnjacke autodestrukcije po kojoj je sasvim prirodno osjecanje da jedan Hrvat bude bošnjacki lider. A Željko Komšic jeste lider u Bošnjaka. Prvi poslije Alije.