Da bi bio dobar domaćin,šta svaki Hercegovac mora imati u kući?Dobru domaćicu i dobro vino,odgovorio nam je Josip Nuić,vinar i biznismen iz Ljubuškog.I jednim i drugim može se pohvaliti njegov komšija Mirko Škegro.U to smo se uvjerili kada smo,slijedeći putokaze Vinske ceste,stigli pred njegov dom,oivičen cvijećem,hercegovačkim kamenom i okružen vinogradima zasađenim žilavkom i blatinom.Većina ljudi u ovom kraju sve to ima,rekli biste.Ipak,ne prave svi od grožđa vrhunsko vino,kao što to radi porodica Škegro.
POSAO KAO ZADOVOLJSTVO
Mirko je profesor u tamošnjoj srednjoj školi,a njegova supruga je uposlenica u osiguranju.Imaju troje djece,dva sina i kćerku.Žive i rade u Zagrebu,odakle se,osim osnovnim poslom,bave i prodajom i promocijom proizvoda kojima se ponose.To su:Krš bijeli,Žilavka i Krš crni,Blatina,kao i njihovu barikiranu „verziju“,Canus blatina i Canus žilavka.Uskoro će na tržište „izbaciti“ i pjenušac.
Trendovima porasta proizvodnje vina u sunčanijem dijelu naše domovine porodica Škegro podlegla je zahvaljujući „dobitnoj kombinaciji“:Mirjaninin vinarskim genima i Mirkovoj ljubavi prema vinu.
–Moja supruga potječe iz pravog vinogradarskog kraja,iz Brotnja.Njeni su se generacijama unazad bavili proizvodnjom vina.Ona je oduvijek bila zaljubljena u vinovu lozu,a meni je trebalo vremena za to.Sad mi podjednako zadovoljstvo pričinjava uzgoj vinove loze,pravljenje vina kao i njegovo ispijanje-smije se Mirko i dodaje:
–Ovdje bi zgodno bilo ispričati i jedan „vic“,koji,nažalost,mnogo govori o vremenima u kojima živimo.Direktor osnovne škole šeta ulicom,kada naiđe na jednog čovjeka,sa šeširom na glavi,kako prebire po kontejneru.Pita ga:zašto to radite,imate li penziju,gdje ste radili do sada?Kaže mu čovjek:imam,radio sam u prosvjeti.Direktor se zamisli i reče mu:onda,imate još pola godine mandata na taj kontejner.Zašto,upita ga ovaj.Zato što za pola godine i ja idem u penziju.Eto,to bi bilo to.Teško je danas živjeti od plate,a kamoli od penzije.A naše su sve bliže i bliže.I to je jedan od razloga što smo se počeli baviti ovim poslom-kaže Mirko.
SVI U VINOGRAD
Njihova vinarija zvanično je poela s radom 1996.godine.Proširili su postojeće vinograde i napravili nove.Trebalo im je mnogo vremena i truda da dođu na današnji nivo od blizu 8000 trseva.Dugogodišnju tradiciju ovih krajeva pretvorili su u moderan,mali biznis.Količine vina koje prave su ograničene,ali sve zbog toga kako bi se postigao vrhunski kvalitet.Godišnje je to 15000 litara vina iz osnovne linije Krš,te 4000 litara iz Premium linije Canus.
–Prije se to radilo drugačije.Samelješ grožđe,podliješ vino i to je to.A vino se danas pravi i to je veoma složen proces,koji za nas radi naš enolog.Prilikom sadnje mora se strogo voditi računa o tome gdje se šta sadi,koliko se čega sadi.Većinom su to žilavka i blatina,ali uz njih idu i oprašivači.Oni moraju biti pravilno raspoređeni u vinogradima.U njima suprug i ja radimo nakon što dođemo s posla.Za nas rade i dvije žene,koje se odlično razumiju u taj posao.Nikada ne bih poželjela da imamo velike vinograde.Moj tata ih ima,ali on sve vino prodaje u rinfuzi,ne flašira ga.Ovo je sasvim dovoljno za našu porodicu i tržište na kojem smo sada.Kada dođe vrijeme berbe,svi se okupimo i radimo.Brzo nam prođe vrijeme,a posao nam uz razgovor i smijeh ne pada teško.I naša djeca su zavpljela vinarstvo.Zbog njih ovo sve i radimo,mada na neku veliku dobit ne računamo,bar još za deset godina,jer gotovo sve što zaradimo ponovo uložimo u vinograde i proizvodnju,priča Mirjana.
U to smo se uvjerili šetajući kroz besprijekorno uređene vinograde okićene plodovima,ali i kada su nam otvorili vrata svog malog,ali prekrasnog i čistog vinskog podruma.Okruženo kamenim zidovima,vino dozrijeva u drvenim bačvama i staklenim bocama,odakle će krenuti na bh.,hrvatsko,poljsko,belgijsko i japansko tržište.Pronašlo je svoje ljubitelje i u drugim zemljama svijetaali da bi došlo na police njihovih radnji i restorana,proći će još vremena.Treba obraditi krševe,zasaditi vinograde,napraviti dobro vino…O tom,potom.
TREBAMO PODRŠKU DRŽAVE I MEDIJA
U degustacijskoj sobi,smještenoj odmah do podruma,mogu se isprobati sva vina iz Vinarije „Škegro“.Nemoguće je ne primjetiti i Mirkove uspomene iz mlađih dana,fotografije s fudbalskih utakmica,sporta koji je bio njegov hobi i velika ljubav,u koji je na neki način uključen i danas,kao član Apelacijske komisije Nogometnog saveza BiH.Proputovao je veliki dio svijeta i zadivljen je kako su poduzetnici u Australiji ili Istri,naprimjer,od vina napravili jak nacionalni brend.
–I ne samo od vina.U Istri su to učinili od sira,maslina i svega što uspijeva i što se pravi na tim prostorima.Os njih bismo mogli naučiti mnogo toga.Grožđe u Istri je slabijeg kvaliteta od žilavke,ali njihovi vinari su imali podršku države i medija,turizam im se dijelom zasniva na ovim proizvodima,što kod nas nije slučaj.A imamo potencijala da budemo bolji u tome-priča Mirko.Ponosan je na bronzanog Decantera,prestižnu nagradu koju je u Londonu dobio za Krš bijeli.
Izvor:AZRA
