OTKUDA ČOVJEKU OSAMDESET GODINA

osam

 

 

 

 

 

 

Kad je Bog stvarao svijet,htio je dati čovjeku samo trideset godina da živi.

–Ti ćeš biti car među mojim  stvarima,-rekao je on čovjeku-bićeš mlad,zdrav ,lijep,jak,uman,i uživaćeš samo trideset godina!

Čovjeku bi vrlo milo carstvo u svijetu,ali mu ne bi mio kratak vijek,te ipak ne reče ništa.Poslije čovjeka  stvori Bog magarca i reče mu:

–Ti ćeš se hraniti najgorom hranom,pa i nje nećeš svakad biti sit;ime tvoje biće rug  među ljudima,  kojima ćeš ti vući najgore terete,i činiti dobre usluge koje im niko drugi ne bi učinio,a kao nagradu za to primićeš uzduž i poprijeko.A živjećeš trideset godina!

–Gospode,odgovori magarac-kad ću biti na takim mukama mnogo mi je trideset godina.Može li biti da živim deset?

–Može,neka ti bude po želji tvojoj!-reče mu Bog.

Na to se čovjek promeškolji,prokašlja se,i reče:

–Gospode,daj meni tih dvadeset godina koje magarac neće.

–Uzmi ih,take kake su!odgovori Bog.

Čovjek se obradova u srcu ovome što je stekao još dvadeset godina.Iza toga,stvori Bog psa,i reče mu:

–Što se god nazove tvoje,branićeš dok te traje;lajaćeš  na svaku opasnost  čim je osjetiš ,a osjećaćeš je svakad izdaleka;nećeš imati ni sna ni odmora;nećeš nikad ni doručati ni dovečerati.I sve to činićeš više za drugoga nego za sebe.Živjećeš i ti trideset godina!

–Gospode,-reči će pas-kad mi je život tako nemiran,može li biti da živim samo deset godina?

–Drage volje,živi deset godina kad voliš!-reče Bog.

Čovjek se opet prokašlja i pristupi:

-Gospode,progovori-daj meni tih dvadeset godina koje pas otura!

–Dajem  ti ih,onake kake su!-reče Bog.

I čovjek se opet obradova u srcu svome što je vijek tako produžio.Najposlije stvori Bog majmuna i reče mu:

–Ličićeš mnogo na čovjeka,ali nećeš biti čovjek nego majmun.Puzaćeš se,uz drveće i skakati s grane na granu;radićeš i  ti,ne znajući rašta to radiš.Živjećeš i ti trideset godina!

–Gospode,-reče majmun-takvoga života meni je dosta dvadeset godina;trideset mi je mnogo!

Neka ti bude po želji tvojoj!-odgovori mu Bog.

Ali se čovjek i ovdje uze češati po potiljku,stade se nakašljavati i oblizivati,pa najposlije reče:

–Gospode,daj meni i tih deset godina koje majmun neće!

–Dajem ti ih,onake kake su!-reče Bog.

I čovjek se radovaše kao malo dijete što je nabrao sebi cijelih osamdeset godina života.I tako sada dok je čovjek u svojim godinama,od rođenja do tridesete,on je mlad,zdrav,lijep,jak,upravo on je car svim božijim stvarima na zemlji.Od tridesete do pedesete,oženivši se,izrodivši djecu,navali raditi i mučiti se da bi što stekao,te zato živi onako kao onaj za čije se godine prvo pograbio.Od pedesete do osamdesete,manje teče,ali tvrđe čuva što je dotle stekao;zato paski laje na svaku opasnost koju predvidi,a predviđa mnogo štošta.Zato i živi onako kako bi živio onaj koji se tih godina ratosiljao.Os sedamdesete do osamdesete,tuke se tresu,noge klecaju,oči ne vide,uši ne čuju,pamet izanđa,čovjek se obično podjetinji,i tada odista vrlo često liči na onoga u čijih se deset godina,najposlije,bijaše zagledao.

Izvor:Narodna proza

1018 Posjeta 1 Posjeta danas